Zašto je DUUDI odgovoran premijeru?

Ministarstva se moraju više baviti razvojem ‘svojih’ gospodarskih grana, a ne zamarati se vlasničkim odnosima. Nedopustivo je da oni koji se brinu za strategije razvoja budu duboko uključeni u vođenje tvrtki.

Ovih dana neshvatljivo su pobrkani pojmovi strategije razvoja i strateškog vlasništva. U nekim trenucima ta je rasprava pokazivala neshvaćanje tržišnih načela na kojima počiva gospodarstvo, što je različito od pojedinaca do gradova i županija, nema malo. Srećom što takve imovine nema mnogo.

Strategije razvoja i strateška imovina dva su različita pojma. Jasno je da država u svom ekonomskom razvoju u skladu s resursima, tržištima itd. planira proizvodnje za koje vjeruje da će njima ostvariti razvojne potrebe. Svim je jasno da su npr. turizam ili poljoprivreda gospodarske grane strateški važne za našu državu. Te se strategije ni u kojem slučaju ne mogu ostvariti s društvenim isključivo u državnom vlasništvu. Štoviše, nikoga i ne bi smjelo biti briga za vrstu vlasništva kad se ostvaruju strateški ciljevi.

Strategija upravljanja državnom imovinom donesena je odlukom Sabora i nije podčinjena strategijama razvoja pojedinih industrijskih grana. Gospodarske strategije donesene su na prijedloge resornih ministarstava. Kad je u pitanju poljoprivreda ili turizam, strategije koncipiraju cjelokupni razvoj bez osvrtanja na vlasnička pitanja. Zato je inicijator strategije upravljanja državnom imovinom odgovarajući državni ured neposredno odgovoran premijeru, a ne pojedinim ministarstvima. Više se puta postavljalo pitanje zašto je ta odgovornost usmjerena izravno na premijera. U svijetu su našli odgovor. Ministri su često resorno opterećeni i nisu objektivni za pitanja izvan svog resora. Premijer se smatra neutralnim ministrom i zato u više europskih zemalja postoji takav sustav.

U poljoprivredi su za strategije razvoja vrlo važni i Podravka, i Kraš, i Atlantic. Imaju odlične brendove: Vegetu, Bajaderu i Cedevitu. Sve su to veliki proizvođači koji proizvode za globalno tržište. Cijele godine kontinuirano kupuju sirovine, a ne samo u mjesecima kad je sazrio patlidžan, lješnjak ili limun. Riječ je o dioničkim društvima koja kotiraju na burzama na kojima prikupljaju kapital potreban za poslovanje. Potpuno je besmisleno izdvojiti Podravku kao važniju od druge dvije tvrtke za strategiju razvoja poljoprivrede u nas. Jednostavno, to nije točno, a država se mora organizirati bez prebrojavanja vlasništva. Zato bi bilo najbolje da većina državnih poduzeća što prije izide na burze i posluje u tim uvjetima. Da svojim vlasnicima, a to je i država, donosi dividendu. Nisam protiv toga da država osigurava svoje financiranje i dividendom. U svakom slučaju, bolje nego prevelikim porezima.

Podravka nije bila strateško, nego razvojno važno trgovačko društvo. Strateško bi bilo da je bila riječ o monopolu ili iskorištavanju javnog dobra. A u vezi s tim nema razlike u odnosu na Kraš ili Atlantic.

Prošle godine provedena je dokapitalizacija Podravke; da državni i paradržavni udjeli ne bi pali ispod 25 posto, i država ju je dokapitalizirala s 180 milijuna kuna. Sad u sklopu žučne rasprave Grad i Županija traže pet posto vlasništva za sebe. Na osnovi čega? Hoće li oni preuzeti i kredit koje je za tu svrhu preuzeo CERP? Već je sada vidljivo da je zarada po Podravki dionici porasla nakon dokapitalizacije za oko petnaest posto. Dobro za investitore, u tom smislu i za državu. Rijetko, ali događaju se i dobre stvari.

U turizmu je situacija slična. Sve se uspali da je ACI strateško trgovačko društvo, a ono to nije. U smislu strategije razvoja turizma nautički turizam to sasvim sigurno jest, jednako tako mislim za svaku marinu na stalnu na pomorskom dobru. Interes za ACI uopće nije interes za trgovačko društvo, nego je to želja da se zavlađa pomorskim dobrom kojim se ACI koristi. Bit će da su koncesije na pomorsko dobro ipak premalene, odatle tako velik interes. Očito cijena koncesija nije korakno tržišno određena.

Ministarstva se moraju više baviti razvojem gospodarskih grana za koje su odgovorna, a ne zamarati se vlasničkim odnosima u gospodarskim subjektima. Pitanja vlasništva mogu sugerirati neprincipijelna rješenja. Zato je konceptualno nedopustivo da oni koji se brinu za strategije razvoja budu duboko uključeni u vođenje rada trgovačkih društava. Ministarstva moraju primarno biti regulativna tijela koja se jednako odnose prema svim tvrtkama, bez obzira na vrstu vlasništva. DUUDI i dalje mora biti tijelo posvećeno upravo onome čemu ministarstva ne bi smjela biti posvećena – vlasničkim odnosima.