Neredi koji već dva mjeseca traju zbog sporne reforme tržišta rada mogli bi biti najmanji problem za francusku vlast. Europsko nogometno prvenstvo samo što nije počelo, a sindikati zveckaju opstruiranjem toga događaja i najavljuju štrajkove koji će paralizirati državu i nekoliko milijuna očekivanih gostiju. Stoga je Vlada ovaj tjedan pozvala na dogovor najmilitantniji i drugi najveći sindikat CGT.
Neredi u Francuskoj duboko su ukorijenjena i općepoznata tradicija, nešto poput plemenitih sireva, žabljih krakova i kvalitetnih vina, ali posljednji val trajanjem i intenzitetom polako sustiže legendarnu 1968. kada je zemlja bila u stanju općenarodnog ustanka. Da je Francuska najgore mjesto na svijetu za guranje reforme tržišta rada znaju i mala djeca u udaljenim krajevima svijeta, no predsjednik François Hollande suočen je s višemjesečnim kaosom u zemlji koji nikako da se ispuše. Prosvjedi u Francuskoj uvijek začinjeni solidnom dozom nasilja traju negdje od početka travnja, kada je Hollande predložio reformu kojom bi tržište rada postalo fleksibilnije i ekonomija konkurentnija.
Na ulicu su odmah izašli studenti, čak i srednjoškolci (umjesto da se bezbržno naslikavaju s nejakim desnicama u zraku kao njihovi kolege u nekim drugim zemljama), željeznici su stupili u štrajk, na ulicama Pariza u tili se čas kotrljalo nekih 160 tisuća prosvjednika, prema procjenama sindikata, a policija je bila znatno konzervativnija baratajući brojkom od 28 tisuća ljudi. Jednako je golema diskrepancija bila u procjenama ukupnog broja prosvjednika u cijeloj zemlji, sindikati su govorili o 1,2 milijuna građana, organi reda o tek 390 tisuća.
Čovjek koji ne uspijeva nikako upisati relevantnu pobjedu u predsjednički rezime tako je suočen s rekordno niskom popularnošću i trenutačno ne bi uspio proći ni u drugi krug predsjedničkih izbora, situacija koju mora popraviti do sljedeće godine ako misli uopće konkurirati razigranoj ultradesnici pod vodstvom Marine Le Pen. Reforma radnog zakonodavstva očiti je korak u suprotnom smjeru, stoga će mu povijest, ako ništa drugo, priznati za političare rijetko viđenu samoubilačku istrajnost. ‘Prijedlog neće biti povučen. Tekst osigurava najbolje uvjete za poduzeća i nudi nova prava radnicima’, bio je odlučan u medijima Hollande.
U svom herojskom naumu da otpuštanje učini lakšim, na sebe je navukao ne samo bijes građana (oko 70 posto protiv se reformi), već i dijela vlastite socijalističke stranke, točnije članova koji se katkad sjete naziva svoje stranke, ali i dobrog dijela poslodavaca čiji su zahtjevi izbačeni iz konačnog zakona. Najsporniji element prijedloga je znatno veća sloboda poslodavcima u odlučivanju o zapošljavanju, otpuštanju, plaću i radnom vremenu, dakle svemu što čini odnos radnika i poslodavca, u skladu s ‘ekonomskim okolnostima’ u vidu, ne nužno pravilima proizašlima iz kolektivnog pregovaranja.