Sporovi na domaćim sudovima

U ČETIRI NAJVEĆA SPORA TUŽITELJI OD HRVATSKIE TRAŽE 4,4 MILIJARDE KUNA. Od Hrvatske se na međunarodnim i domaćim sudovima potražuju najmanje 18,2 milijarde kuna. No to nije konačan iznos. Arbitraže na međunarodnim sudovima klasificirane su oznakom tajnosti, a domaći podaci izvlače se iz nepouzdanih, ručno vođenih evidencija.

Kad razmišljamo o arbitražnim sporovima protiv Hrvatske, prva je asocijacija spor koji je Mol pokrenuo protiv Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (International Centre for Settlement of Investment Disputes – ICSID) zbog neizdvajanja plinskog biznisa. Tako bi vjerojatno i ostalo da nije buknula afera Drimia. Mala marketinška tvrtka u vlasništvu Ane Karamarko, supruga prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, radila je marketinške poslove za Peritus savjetovanje u vlasništvu Joze Petrovića, Molova konzultanta, inače tvrtke koja je tužila Hrvatsku. Zanimljivo, upravo u vrijeme razbuktanja ‘afere konzultantica’ počele su i spekulacije o smjeni glavnoga državnog odvjetnika Dinka Cvitana.

Iako je to već i samo po sebi sporno na toliko razina, Drimia se isto tako bavila promidžbom za Mesnu industriju Gavrilović, čiji je vlasnik Georg (Đuro) Gavrilović, također na ICSID-u tužio državu i od nje potražuje astronomskih 198,5 milijuna eura.

Trenutačno se protiv Hrvatske na međunarodnim sudovima vode sporovi vrijedni bar 4,4 milijarde kuna. Ako se međunarodnim sporovima, barem onima poznatima, dodaju oni koji se vode na domaćim sudovima, na kojima se od države potražuje čak 13,8 milijardi kuna, dolazimo do nevjerojatne svote od 18,2 milijarde kuna, što je šestina ovogodišnjega državnog proračuna. No i ta je brojka samo orijentacijska jer, kako kažu u Državnom odvjetništvu (DORH), riječ je o podacima (kad su hrvatski sudovi u pitanju) izvučenima iz ručno vođenih evidencija i samih predmeta!

Čak ni to nije konačan zbroj. Naime, na upit Vladi koliko se arbitražnih sporova na međunarodnim sudovima vodi protiv Hrvatske nismo dobili odgovor jer, kako nam je rečeno, dio takvih sporova klasificiran je kao tajna, zbog čega bismo se trebali pozvati na Zakon o pravu na pristup informacijama. To pak znači da na podatke ne možemo računati još neko vrijeme. Zato ćemo se zadržati na najvećima.

Uvjerljivo najveći spor protiv države jest onaj koji je u studenome 2013. na ICSID-u pokrenuo Mol. Kao razlog spora navodi se kršenje nekih obveza i postupaka u vezi s Molovim ulaganjima u Hrvatskoj koji su proizlazili iz Ugovora o energetskoj povelji, međunarodnog dokumenta čije su potpisnice i Hrvatska i Mađarska. Naime, mađarska je strana smatrala kako hrvatska vlada nije ispunila obveze iz glavnog ugovora o plinskom poslovanju i njegovih dodataka na koje se obvezala.

Mađarski Mol na ICSID-u od Hrvatske potražuje naknadu od 385 milijuna dolara zbog neispunjenja Vladinih obveza prema stranom ulagaču koje proizlaze iz Energetske povelje, međunarodnoga dokumenta čiji je Hrvatska potpisnica, a koji se odnose na nepreuzimanje plinskog biznisa.

Georg Gavrilović na ICSID-u od države potražuje 198,5 milijuna eura plus kamate i troškove te nekretnine u sklopu petrinjske Mesne industrije Gavrilović, koje su obitelji oduzete još 60-ih.

Belgijska grupacija Van Riet na ICSID-u od države potražuje 27 milijuna eura zbog prenamjene atraktivnog zemljišta u Zablaću pokraj Šibenika na kojem je trebalo niknuti 15 luksuznih vila i turistički resort.

Nizozemska tvrtka B3 Croatian Courier Coöperatief, od 2011. vlasnica City Exa, na ICSID-u tuži državu jer nije liberalizirala poštansko tržište; traži 15 milijuna eura.

2,3 milijarde kuna bili su vrijedni sporovi protiv države u 2015. 642,5 milijuna kuna potraživala je država u sporovima vođenima u 2015. 21,7 milijuna kuna morala je država isplatiti tužiteljima u 2015. 104,4 milijuna kuna dosuđeno je državi u sporovima u 2015.

Četvrtkom 2009. Država se tada, podsjetimo, obvezala da će od Ine preuzeti skladištenje i prodaju plina i 15 godina otkupljivati cjelokupnu Ininu domaću proizvodnju plina prema tržišnim cijenama. Mol tvrdi da je zbog Vladina nepoštovanja tih odredbi pretrpio štetu od najmanje dvije milijarde kuna, zbog čega potražuje naknadu te štete s kamatama i sudskim troškovima.

Na Molov arbitražni postupak hrvatska vlada odgovorila je protutužbom pred Komisijom UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL). Hrvatska na sudu u Ženevi traži da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju. Hrvatska traži i naknadu štete koja je nastala kao posljedica tih ugovora. Krunski argument hrvatske strane bila je pravomoćna presuda bivšemu hrvatskom premijeru Sanaderu zbog uzimanja mita od predsjednika Uprave Mola Hernádija, nakon čega su upravljačka prava prepuštena Molu. Tu je presudu Ustavni sud poslije ukinuo.

Kakvi su hrvatski izgledi u oba sporna postupka, teško je procijeniti, kao i to koliko će trajati. Prema izvorima bliskima Vladi, presuda u sporu na UNCITRAL-u koji je pokrenula Hrvatska očekuje se do kraja godine i tek na temelju te presude ICSID bi mogao donijeti presudu u postupku koji je Mol pokrenuo protiv Hrvatske. No u svjetlu afere Drimia oba postupka dobivaju novu dimenziju. Ohrabruje nas jedino što je država, odnosno Hrvatska elektroprivreda (HEP), na ICSID-u već dobila jedan spor, i to onaj protiv Slovenije zbog neisporučene električne energije iz Nuklearne elektrane Krško od 1. srpnja 2002. do 19. travnja 2003. HEP je pobijedio nakon desetogodišnjeg spora.

Dva tjedna nakon donošenja presude, 30. prosinca 2015., Slovenija je uplatila HEP-u ukupno oko 42 milijuna eura, a preostalih 1,1 milijun eura uplaćen je potkraj siječnja 2016. Tako je u cijelosti ispunila svoju obvezu na temelju presude – odgovorili su nam u HEP-u i dodali kako će se sva ta sredstva iskoristiti za financiranje ovogodišnjih redovitih i investicijskih aktivnosti.

Jedan od neizvjesnih sporova jest i onaj Gavrilovića protiv Hrvatske, koji se također vodi na ICSID-u. Gavrilović od države potražuje vlasništvo nad mnogim nekretninama; riječ je o stotinama stanova, kuća i zemljišta u Petrinji, a potražuje i dio Mesne industrije. Kako kažu u DORH-u, arbitražni spor na temelju Gavrilovićevu tužbe vodi se radi zaštite stranog ulaganja. Njime tužitelj istodobno traži naknadu štete od 198,5 milijuna eura. Svoj zahtjev temelji na Ugovoru o zaštiti stranih ulaganja koji je Hrvatska sklopila s Austrijom.

Prema ICSID-ovim pravilima, arbitražni su postupci tajni i zato Državno odvjetništvo ne može i neće komentirati postupak koji je u tijeku – poručuju iz DORH-a, dodajući kako su napravili sve da bi zaštitili imovinske interese RH u navedenom postupku. Nije tajno da državu u toj arbitraži na temelju Vladine odluke zastupa ugledno odvjetničko društvo Sherman i Sterling koje, zaključuje DORH, ima veliko iskustvo u toj vrsti arbitraže. Posljednje ročište u sporu održano je u ožujku, a presuda još nije donesena.

Ne zna ni ishod tužbe koju je, također na ICSID-u, podnijela belgijsko-luksemburska grupacija Van Riet, koju predstavljaju Chantal, Christopher i Lieven van Riet, i to zbog zemljišta na poluotoku Zabraću pokraj Šibenika. Naime, belgijsko-luksemburski ulagači kupili su od 2005. do 2007. godine 47 čestica na zabračkom poluotoku i osnovali tvrtku Rajska otoci kako bi razvili turistički resort s 15 luksuznih vila. Ulagači su tvrdili da im je hrvatska vlast izdala potvrdu da se na njihovu zemljištu mogu graditi velebni turistički objekti, odnosno da je njihovo ulaganje u skladu s lokalnim prostornim planovima, a da bi im poslije odbili izdati građevinsku i lokacijsku dozvolu ustvrdili da sve prijašnje potvrde nisu bile u skladu sa zakonom. Sporna je potvrda navodno izdana, neslužbeno doznajemo, u Državnom uredu za prostorno uređenje u Šibensko-kninskoj županiji, zbog čega ulagači tvrde da su dovedeni u zabluđu pogrešnim postupanjem hrvatskih državnih tijela. Inače, gradnja u Kanalu sv. Ante pokraj Šibenika nije moguća jer je riječ o zaštićenom obalnom pojasu. Belgijci zbog Rajskih otoka traže od Hrvatske naknadu štete od 30 milijuna dolara ili 26 milijuna eura.

Vlasnica City Exa, nizozemska tvrtka B3 Croatian Courier Coöperatief, godinama se žalila svim nadležnim institucijama u Hrvatskoj i Bruxellesu jer Hrvatska nije 2013. provela liberalizaciju poštanskog tržišta, na što je bila obvezna na temelju europskih smjernica. Hrvatsku su Nizozemci tužili na ICSID-u u Washingtonu tražeći nadoknadu štete za svoje ulaganje u hrvatsko poštansko tržište koje prelazi 15 milijuna eura. City Ex upozoravao je na dampiranje Hrvatske pošte prema klijentima alternativnih operatora, nedovoljnu zaštitu položaja alternativnih operatera od nadležnog regulatora Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM-a) te na obveze izdvajanja pet posto prihoda za zamjenske usluge koje se uplaćuje u kompenzacijski fond iz kojega se Hrvatskoj pošti pokriva neisplativost poslova univerzalne usluge. Zbog svega navedenoga tvrtka je na kraju ugašena jer kupac za posrnu City Ex nije pronađen. Predatorske cijene Hrvatske pošte i istiskivanje konkurentata istraživala je i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), koja za takve radnje nije pronašla nikakve dokaze.

U zraku još visi i međunarodna arbitraža koju će možda podnijeti banke koje posluju u Hrvatskoj, i to zbog konverzije švicarskoga franka. Banke i država zasad svoje prijepore rješavaju zahtjevom za prijateljsko rješavanje spora u kojem se još ne specifičira odštetna cifra, što i nije običaj u takvim ‘prijateljskim’ dogovorima koji su, budimo iskreni, samo korak do prave međunarodne arbitraže. Kako kaže DORH, riječ je o zahtjevima sedam banaka (sve apostrofirane u ‘slučaju švicarac’ osim OTP banke) koje u njima nisu iskazale iznos potraživanja, nego su iznijele stajalište o odredbama bilateralnih ugovora o zaštiti stranih ulaganja koje je, prema njihovu mišljenju, Republika Hrvatska prekršila donošenjem spornoga Zakona o konverziji kredita u švicarskim francima. Navodno se banke nisu zadržale samo na prijateljstvu. Neslužbeno se tako može čuti kako su bar četiri već pokrenule međunarodnu arbitražu, no službene potvrde za to još nema. Može se zaključiti da je pred Hrvatskom dug put osvjetljavanja investicijskog obraza, koji je ionako već dovoljno okaljan.