Turski investicijski interesi kao nekadašnji pravci vojnih osvajanja

Zainteresiranost za poljoprivredu znači ulazak u Slavoniju, a za stočarstvo u Liku i Gorski kotar. Tomu valja dodati tradicionalni interes za jadransku obalu, posebno za turizam, luke i marine.

Danas se više ne osvaja konjima i ratnicima, nego investicijama, kulturom i migracijom stanovništva. Upravo tim sredstvima Erdoğanova se Turska vrlo čvrsto pozicionirala u susjednoj državi, u mekom trbuhi Hrvatske.

Koga je prije petnaestak godina u Hrvatskoj bilo briga je li Turska dobila novog premijera? No stvari su se drastično promijenile. Već odavno Erdoğanova Turska nije ona nekadašnja visokosekularizirana Turska utemeljena na Atatürk-kovu naslijeđu. A ovog je vikenda, u skladu s političkom voljom predsjednika Recep T. Erdoğana, dobila i novog premijera, Binalija Yıldırima, ime koje i neće morati osobito pamtit. Naime, njegova je uloga oslabiti i nevažnim učiniti vlastiti položaj predsjednika vlade te i pravno provesti ono što je Erdoğan već zapravo učinio – promjenom Ustava i uvođenjem predsjedničkoga sustava predati svu vlast u ruke novoga turskoga sultana Erdoğana. Zato su ga Erdoğanovi kritičari već i prije izbora prozvali novim velikim vezirom. Pritom aludiraju na poziciju velikog vezira kao puku transmisiju sultanove politike i provoditelja njegove volje. Ne i na političko-diplomatske vještine, po kojima su najveći osmanski veliki veziri bili superiorni i samou sultanu.

Zašto je otišao Davutoğlu? Ugodišnji Erdoğanov suradnik u osmišljavanju i provedbi neoosmanske politike u čijem su se fokusu našle (i) balkanske države, uključujući Hrvatsku, Ahmet Davutoğlu bio je prisiljen napustiti čelni položaj u vladini i vladajućoj Stranci pravde i razvoja (AKP) upravo zato što se ponašao kao predsjednik vlade. Postao je previše prepoznatljiv. Barem za Erdoğanov uks. Drugi razlog njegova prisilnog odlaska bilo je različito gledanje na tursku politiku prema EU. Profesor međunarodnih odnosa i diplomat Davutoğlu znao je upakirati neoosmansku doktrinu tako da već na prvu ne izgleda kao golo osvajanje, kao treći pohod islama na Europu investicijama, kulturom i demografijom iza kojega stoji (i) suvremena turska država. Erdoğan voli pokazivati mišiće i nema baš smisla za diplomatske finanse. Za razliku od rafiniranoga Davutoğlua koji uživa respekt na Zapadu, Erdoğana već dulje poimaju kao diktatora i sve otvorenijeg pobornika i zaštitnika različitih islamističkih pokreta. Kao svaki autokrat, postao je nestrpljiv u pokazivanju svoje (nad)moći. Na tom je tragu i njegova nedavna izjava: ‘EU više treba Tursku nego Turska EU.’ S apsolutnom koncentracijom moći u Erdoğanovim rukama turska europska i balkanska politika jamačno će biti transparentnije. Stoga je izgledno novo zaoštravanje s EU u vezi s migrantima i još otvorenije aspiracije prema nekadašnjim osmanskim zemljama na Balkanu: BiH, Kosovu, Albaniji…

To će možda ponukati i Pantovčak, i Banske dvore, i Zrinjevac da ulože trud u razumijevanje Erdoğanove neoosmanske politike i njezinih dugoročnih posljedica za Hrvatsku. Da pažljivije iščitaju poruke turskoga veleposlanika u Hrvatskoj Ahmeta Tute nakon Erdoğanova spektakularnog posjeta Hrvatskoj: da su turski ulagači osobito zainteresirani za ulaganja u obnovljive izvore energije, zdravstvo, poljoprivredu i uzgoj stoke. Zainteresiranost za poljoprivredu u načelu znači ulazak u Slavoniju, a za stočarstvo ulazak u Liku i Gorski kotar. Tomu valja dodati tradicionalni interes za jadransku obalu, posebno za turizam, luke i marine. Tako predstavnik moćne Doğuş grupe za Hrvatsku Burak Baykan ne skriva želju da njegova tvrtka na bilo koji način pomogne ACI-jevim marinama, i to nakon što je već postala vlasnica 10 posto dionica. Područja ulagačkih interesa u dugoročnoj perspektivi podudaraju se s nekadašnjim pravcima osvajanja osmanske vojske, utemeljene u tadašnjoj osmanskoj Bosni. Danas se više ne osvaja konjima i ratnicima nego investicijama, kulturom i migracijom stanovništva. Upravo tim sredstvima i iznimnom političkom bliskošću s bošnjačkom politikom u BiH Erdoğanova se Turska vrlo čvrsto pozicionirala u susjednoj državi, u mekom trbuhi Hrvatske. BiH, osobito Federacija, u kojoj je bošnjačko-turska politika ostvarila potpunu dominaciju, postala je baza za širenje utjecaja na hrvatska područja. Hrvatska pak, čiju investicijsku, kulturnu i demografsku politiku više određuju korupcijsko-mitolološke mogućnosti davatelja i potrebe primatelja nego promišljena strategija razvoja, ima velike izglede postati lak plijen. Stoga mi se Davutoğluov prisilni odlazak i Erdoğanovo profiliranje u novoga sultana čine dobrodošlim alarmom za buđenje. Pod uvjetom da nam ciljeve njegove politike ne tumače naši veziri poput Mate Granića koji nas je nedavno uvjeravao da će Erdoğan Hrvatima dati Mostar. A ne uzeti Dubrovnik.