Damir i Ivanka Lenac

Odluku da se skrase negdje u prirodi Lenčevi nisu donijeli naprečac. O svemu su promislili i odlučili se za Gorski kotar i farmu ovaca, koju su nazvali Queensheep. Njihove su ovce sorte romanovski, izvrsnog mesa, posebno zbog ispaše na livadama Gorskoga kotara. No da bi ostvarili planove o širenju i izvozu, trebaju pomoć države i fondova EU.

S tres je neprijatelj broj jedan svakoga tko se u Hrvatskoj želi baviti poduzetništvom, a ni Damir i Ivanka Lenac nisu bili cijepljeni od njegovoga lošeg utjecaja na njihov život. Nisu htjeli mirovinu dočekati u grču, njihova obiteljska tvrtka već je funkcionirala dovoljno dobro pa su mogli razmišljati o nekom drugom načinu života i to u prirodi Gorskoga kotara. No što raditi u prirodi da ipak stvara neku dobit, bilo je pitanje s kojim su krenuli. I ideja je pala – proizvodnja hrane odnosno uzgoj ovaca za proizvodnju mesa. Uložili su oko 160.000 eura, pola tog iznosa kreditirala je banka, a drugu su polovicu osigurali sami i danas nakon godinu dana znaju da nisu požalili unatoč turbulencijama.

– Uzgoj goveda, zbog svih problema s otkupom mlijeka, nije se učinio kao dobar izbor. Sinulo nam je da su ovce jedine životinje koje su se nekad uzgajale na ovom prostoru i to je bilo to – prisjeća se Ivanka Lenac.

Odlučili su odabrati romanovski, carsku rusku ovcu, koja prije svega može podnijeti zahtjevne klimatske uvjete na obroncima Gorskoga kotara, ovcu koja je najproduktivnija na svijetu u proizvodnji mesa, zbog čega je i zovu kraljicom među svojom vrstom. Janji se dvaput na godinu, a po okotu daje dvoje do pet janjadi i gotovo je nezahtjevna. Ovčice obitelji Lenac pasu travu i ljekovito bilje na nadmorskoj razini od 850 metara, zbog čega je njihovo meso iznimno kvalitetno. Gorski kotar ima pašnjake u zaštićenom projektu Europa 2000, travnjake s više od 120 vrsta trava i ljekovitih biljaka, koji su, nažalost, praktički potpuno neiskorišteni.

– U prvim smo godinu dana obišli farme s ovcama u Hrvatskoj, ispitali tržište, napravili sve što je potrebno za odluku o ulasku u takav projekt. S obzirom na to da ne nemamo dovoljno vlastite zemlje, krenuli smo u traženje državnoga poljoprivrednog zemljišta koje se toliko nudi, a to je bila prava agonija od cijelih deset mjeseci – napominje Lenac.

A i to je bilo brzo za Hrvatske uvjete, jer im je rečeno da se inače čeka i do dvije godine. Ono što im je ostavilo gorak okus u ustima bila je činjenica da se ugovor o zakupu pašnjaka u Gorskom kotaru mogao isključivo i samo potpisati u Zagrebu te da se za gradnju bilo kakvoga poljoprivrednog objekta trebala tražiti suglasnost Hrvatski šuma, Hrvatskih voda i svih jedinica lokalne samouprave, što su na kraju i dobili. Istovremeno su dali izraditi studiju isplativosti projekta i financijski okvir. Njihova poslovna banka trebala im je odobriti poduzetnički kredit u iznosu od 100.000 eura uz prihvatljivu kamatu te dvije godine moratorija. Pokušaj suradnje s HBOR-om pokazao se nemoguć, kažu, na odobrenje se čeka predugo, uz mogućnost odbijenice bez obrazloženja, s čime se nisu htjeli igrati.

Banka im je na kraju odobrila kredit od 80.000 eura s kamatom od 6,9 posto i tek 11 mjeseci moratorija i to uz sva moguća osiguranja, hipoteke, ka i jamstva postojeće tvrtke. – Na to smo uložili isto toliko privatnoga kapitala i krenuli u realizaciju projekta s dvije štale i početnim matičnim stadom od 80 ovaca. Za mjesec dana bit će prva obljetnica postojanja farme – ponosno ističe Ivanka Lenčevi te dodaje da je u njihovom ludom poljoprivredno-poduzetničkom potvratu najpozitivnija podrška lokalne samouprave.

Otvaranje obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva (OPG) išlo je najlakše i najbrže, ali onda je trebalo taj isti OPG staviti u sustav PDV-a da bi, nakon plaćanja svih objekata i opreme, dobili barem povrat PDV-a. No tu je nastao problem jer ih je država na taj način ustvari primorala da OPG vode kao obrt, što je još teže i izazovnije jer se za vođenje obrta traže potvrde od Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda da njihove ovčice ne predstavljaju opasnost za livade, što je ponovno trajalo nekoliko mjeseci.

– Država nije pomogla ništa, produžila je cijeli postupak, ali ga barem nije pokušala osujetiti. Matično stado odabrali smo kod nagrađivanog uzgajivača iz Grubišnog Polja Dražena Cikvara, koji nam ga je dopremio u lipnju prošle godine. Stado je u selekciji s tri krvne linije, ruska, francuska i češka s pratećim mužjacima, a Cikvar kao višegodišnji uzgajivač pomagao nam je sa svim mogućim savjetima i to još uvijek i radi – kažu Lenčevi.

Njihove ovce, pasmina romanovski koja je mješanac divlje ovce i muflona, poznate su po otpornosti na bolesti. Ona se u pravilu uzgaja zbog mesa, runo se u svijetu koristi za niz proizvoda, ali kod nas ne, pa ga Lenčevi na kraju bacaju.

– Krenuli smo s početnih 80 curica, dobili prve janjce i sada proširujemo matično stado kako bismo ovu godinu završili sa 160 – 200 ženki u pripustu. One jedu sjeno, žitarice i, naravno, pasu na pašnjaku. Kod nas su u intenzivnom uzgoju, što znači da ih hranimo ujutro i navečer, a ostatak dana pasu travicu. Na taj način mogu generirati godišnji prinos za koji su sposobne. Samom šetnjom po livadama davale bi manji prinos, a budući da ovaj projekt za nas nije hobi već proizvodnja, išli smo prema pravilima struke intenzivnog uzgoja stoke. Žitarice pribavljamo od ekoproizvođača, a oni su nam osigurali i savjetnika odnosno nutricionistu koji prati zdravlje, kondiciju i prirast cijele obitelji. Često se smijemo kako mi nemamo svog nutricionista, a naše ga curice imaju – kroz smijeh ističe Ivanka.

Za Lenčeve je kratkoročni plan ustvari petogodišnji plan. Cilj je doći do 1000 ovaca koje generiraju 4000 janjadi na godinu uz mogućnost prodaje rasplodnih ženki u selekciji, ali koncentrirani su na meso. Svoje meso prodaju restoranima i mesarima, jer je cijena otkupa za trgovačke lance ponižavajuća.

– Početne proizvode plasiramo na naše tržište, ali s obzirom na to da je kod nas isplativije uvoziti janjetinu sumnjive kvalitete i podrijetla nego potaknuti vlastitu ekološku i nutricionističku proizvodnju, počinjemo se otvarati prema Europi, Bliskom istoku, čak i dalje. Arapski svijet iznimno cijeni janjetinu i traži rasplodne ovce i proizvode u ogromnim količinama – naglašava bračni par Lenac.

Dugoročno se Lenčevi pak pripremaju za ponavljanje agonije uzimanja u zakup još livada i ponavljanje istog pogona u produžetku, što bi rezultiralo i vlastitim mesnim prerađevinama. Osim biorakije najveći im je problem bio pronaći pastira. Dali su uglas na Zavodu za zapošljavanje i javilo im se 50-ak ljudi iz cijele Hrvatske koji taj posao nikad nisu radili. Pa su tako molbe poslali čak i akademski slikari te diplomirani pravnici s pravosudnim ispitom, što je u redu, ali ipak su tražili nekog s iskustvom. Teškom su mukom došli do čovjeka iz Makedonije koji cijeli život živi uz ovce i janjce i još uvijek su u agoniji ishodovanja radne dozvole za strance koja traje samo godinu dana.

U uzgoju ovaca moderne tehnologije, kažu, nema. Hrani, puštaj na pašu, pomaži u janjenju i tako ispočetka. Ono što je moderno prekrasne su štale i uvjeti u njima. Lenčevi se nadaju i sredstvima iz EU-fondova kako bi obnovili stoljetnu kuću i pretvorili je u seosko gospodarstvo.

– Stvaramo brend ‘goranska janjetina’ i ne odustajemo. Dokazat ćemo da ove prekrasne livade i gorski potoci mogu iznjedriti izvanredan proizvod koji će biti prepoznatljiv – vele Lenčevi, koji su farmi i cijelom projektu nadjenuli ime Queensheep jer su ovce zaista kraljevske. Ime je međunarodno, a međunarodnom uspjehu se i nadaju. No bez vlastitoga kapitala, urođene neizmjerne tvrdoglavosti i optimizma u poduzetničkim je vodama u Hrvatskoj teško plivati, ali je zato pogled na dolinu ispod Risnjaka pun sivih i crnih točaka, a to su njihove ovčice.