DUG PUT DO BOLJEG REJTINGA

Poboljšanje kreditnog rejtinga zemlje je, na žalost, dugotrajniji proces, posebno u trenutačnoj situaciji kad smo među samo šest zemalja u svijetu (uz Brazil, Zambiju, Rusiju, Libanon i Kosta-riku) koje kod sve tri najvažnije rejtinške agencije imaju negativne izgleda za buduće kretanje rejtinga. Stoga je u kratkom roku realnije očekivati prvo promjenu izgleda u barem ‘stabilne’ ili, poželjno, ‘pozitivne’, a tek onda poboljšanje rejtinga za jedan stupanj – objašnjava Zvonimir Savić, direktor Sektor za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK. Upozorava da povratak iz neinvesticijske u investicijsku razinu rejtinga nije lagan ni brz.

Sudeći prema analizi agencije Fitch, zemljama čiji je rejting snižen ispod investicijskog ranga (na spekulativni) trebalo je prosječno nešto više od šest godina da ga vrate na status investicijskog, što je većini zemalja i uspjelo (pad rejtinga Hrvatske ispod investicijskog započeo je na kraju 2012.). Također, zadržavanje razine javnoga duga ili blago smanjenje njegova udjela u BDP-u jest pozitivno, ali nedovoljno za moguću promjenu rejtinga s obzirom na činjenicu da je prema Fitchu medijalna razina tog pokazatelja za zemlje našeg rejtinga 43,6%, a udio javnog duga u BDP-u u Hrvatskoj trenutačno je na razini od blizu 87% – objašnjava Savić.

Nija na Mediteranu, a ne posluje kako bi mogao i trebao i tipičan je primjer neefikasnosti s visokim zapošljavanjem. Primjerice, otvaranje Marine Slano bilo je najavljeno za 2014., ali još nije počela raditi, a koncesija se uredno plaća cijelo vrijeme. S druge strane, turska Doğuş grupa, koja je otvoreno zainteresirana povećati svoj udjel u ACI-ju, ima upola manje marina od ACI-ja, ali one imaju po najmanje 1000 vezova. ACI-jeve koncesije pritom uglavnom istječu 2027. godine, zbog čega su turističke kompanije ili strateški ulagači poput Doğuşa, ali i Adrisa, koji je potvrdio svoj interes za ACI, prirodniji izbor partnera. Iako je prodaju dionica Končara država najavila još prije dvije godine, to se nikada nije dogodilo. Ali stalno se ta priča vrti po hodnicima izvršne vlasti. No ulazi li i Končar u kategoriju – ako je dobro ne diraj? Analitičari i znanstvenici smatraju da bi valjalo prodati i to što nije pokvareno.

Bitno je da poduzeća koja su kvalitetna nađu dobre strateške partnere i to doista može povećati dinamiku gospodarske aktivnosti. Uz jakog partnera, Končar doista može doći u poziciju za razvoj koja je ranije propuštena. Isplati li se prodati baš ta poduzeća, a ne neka druga? Država ionako u njima nije većinski vlasnik i dividenda koju ubire zanemariva je – rekao nam je analitičar Hypo banke Hrvoje Stojić.

Što će biti s Končarom? Prihodi Končar Grupe u posljednje dvije godine rastu i to sasvim zadovoljavajuće. No dobit pada, i to četiri godine zaredom. Prošla godina zaključena je s neto dobiti od 151 milijun kuna, a 2011. iznosila je čak 192 milijuna. Naravno, nije sve u zaradi. No Končar poput Podravke nikako da ostvari svoj potencijal. U slučaju prodaje Končara, najveći strah je da bi potencijalni novi vlasnik mogao ‘razbiti’ tu tvrtku i ostaviti samo profitabilne dijelove, a likvidirati manje efikasne ili one koje su konkurenti novom vlasniku. Što se tiče Croatia osiguranja, ta je priča odavno završena prodajom većinskog udjela Adrisu. Država od toga nema nikakve koristi, osim ako se Adris odluči na redovnu isplatu dividendi. Stoga je u ovom slučaju pitanje što je isplativije. No, s obzirom na to da bi tih 28 posto država mogla vrlo lako prodati Adrisu, odluka je jasna.

Luka Rijeka? U provedenoj dokapitalizaciji prošle godine, u kojoj je tvrtka dobila financijsku injekciju od 396 milijuna kuna, stvoren su svi preduvjeti ulaganja i napretka. Strateški partner je tu – poljska tvrtka OT Logistics, koja ima 20,7 posto dionica. Prihodi Luke Rijeka padaju već četiri godine, kao i dobit, s time da je gubitak iz 2014. lani pretvoren u dobit. OT Logistics je inače najveći operater lukama u Poljskoj, zapošljava oko dvije tisuće radnika i ima podružnice u Poljskoj, Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Nizozemskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u.

Ipak, postavlja se pitanje koja bi mogla biti stvarna posljedica uprihodenih 200 milijuna eura od prodaje udjela? Analitičar Hrvoje Stojić nije nesklon.