Izgubljena godina NEDIRANJE U RASHODE I KRIZA UPRAVLJANJA UBIJAJU REFORME

Analitičari su prvi kvartal već ocijenili izgubljenim. No u dosadašnjim prepucavanjima i neodlučivanju izgubljena je praktički cijela reformska godina, i to ona u kojoj je trebalo odigrati najteže poteze. To bi moglo značiti da je izgubljen i cijeli mandat, a najrezigniraniji tvrde da je izgubljen – cijeli život.

Nisu drukčijega mišljenja ni Liderovi sugovornici. Kako vrijeme prolazi, a temperatura u političkoj kuhinji raste, sve je manje povjerenja u sadržaj i tajming. Jedan mali poduzetnik, koji za sebe kaže da nije član HUP-a ili bilo koje druge lobističke organizacije koja bi se za njega ‘borila’, veli da je teško procijeniti ima li ikakva učinka cijela ta priča (i dokument) o reformama.

Kada se i ako neka mjera donese, a dosad još ni jedna nije donesena, potreban je odmak od najmanje šest mjeseci da bi se konkretnije osjetila na našoj koži. Dok se cijeli sustav pokrene, dok vertikala shvati kakve su izmjene, na koga se odnose, tko i što konkretno treba raditi, zagazit ćemo i u 2017. godinu. A iskustvo nam pokazuje: ako je propuštena prva godina, dakle početak mandata kada sve normalne vlade povlače najteže poteze, uzalud nam trud svirači – rezigniran je poduzetnik.

Ekonomist koji se nije želio eksponirati, ujedno je i dobar poznavatelj (ne)prilika rada Vlade, kaže da su svi dosadašnji potezi parcijalni, nekonzistentni i neuvezani.

Sustina je reforme započeti je s potrebnim pojedinačnim potezima koji tek u cjelini imaju smisla. To bi značilo najprije urediti zakonodavstvo i pravosuđe, koji utječu na ukupno gospodarstvo. Dakle, najprije treba utvrditi redoslijed reformi, uglazbiti ih u cjelinu, pa onda predstaviti javnosti, ali s kredibilitetom znanja i kompetencija. A upravo to nedostaje. S protekom vremena Vlada ne stvara kredibilitet nego ga gubi, sumnja prema protagonistima reformi sve više raste, a tada više ni izvedba nije moguća – kategoričan je sugovornik.

Konzultant Damir Novotny misli da nije izgubljena samo ova godina nego i mandat, a to iščitava iz procedure prekomjernoga deficita. Još 2014. godine kada smo zagazili u proceduru bivša je vlada prema naputku Europske komisije adresirala ključne probleme. Nakon toga nam je Komisija dala obvezujuće preporuke, ali prošla je godina protekla u upornoj Milanovićevoj opstrukciji preporuka. Komisija je potom pričekala novu vladu i ozbiljni(ji) plan, ali predložene ‘reforme’, tvrdi Novotny, ne odražavaju duh preporuka.

Kada je misija MMF-a razgovarala s vodstvom DUUDI-ja, pitala je najprije je li cilj od prodaje zaraditi 500 milijuna eura ili kuna. Potom je pitala, čak i ako to nekim čudom uspije, što će biti iduće godine, čime će se puniti proračun ako se ne želi prodati HEP, Inu, Hrvatske vode. Za prodaju bilo čega drugog potrebne su godine, jer su zemljišne knjige u rasulu. U prvome tromjesečju proračun je od privatizacije uprihodio milijun kuna! Zavaravamo se da ćemo na taj način pokriti javni dug, a onda ćemo se čuditi ponovljenom negativnom mišljenju rejtinskih agencija – poručuje Novotný dodajući kako u programu reformi ne vidi ključnu – promjene u strukturi fiskalne potrošnje. Bez nje nijedna druga reforma nije izvediva jer urušava proračun i obračun s javnim dugom!

Naš anonimni ekonomist također misli da nije izgubljena samo ova godina. Proračun opterećuju novi troškovi, astronomske kamate na dug, obveze prema članstvu EU, socijalna davanja koja je sa sve više siromašnih teško smanjiti. Kako ćete nekome uskratiti pravo ako je u potrebi, pita se.

Hrvatska ima krizu upravljanja! Nitko ne zna što je cilj, gdje želimo biti, kako ondje stići! Nemamo kompetentne ljude na stručnim mjestima. Nemamo pojma kako postići sinergiju, trenutačno se samo uznemiruje javnost koja u fatamorgani reformi nema pojma kakav bi trebao biti željeni ishod, uz nužne socijalne amortizere – kategoričan je.

Na upit kako to nema stručnih ljudi kada je barem jedna od njih, upravna ministrica Dubravka Jurlina Alibegović, već krenula u štednju i reorganizaciju, čak i bacila rukavice svima koji se boje dinut u teritorijalni ustroj. Kaže kako upravo taj slučaj pokazuje koliko je Vlada segmentirana. Ne može nitko voditi vlastitu politiku nego samo politiku Vlade, dakle i taj prijedlog mora biti dijelom paketa ukupnih reformi.

Parcijalnost bez centra kompetencija nikada neće dati rezultate – uvjereno je. Novotny dodaje kako izostaju ključne (proračunske) stvari. Problem bolnica, od kojih je polovica višak, nije riješen programom kao ni suština problema mirovinskoga sustava: mase mladih umirovljenika koji sve češće dodatno zarađuju u inozemstvu, a primaju mirovine.

Dokle god bježimo od restrukturiranja rashodovne strane proračuna nijedna reforma neće biti provediva. Možemo sanjati niže poreze, ali oni se neće dogoditi jer za njih nema prostora. Sve dok politika ne odluči radikalno transformirati rashode sve će godine biti izgubljene – poručuje.

Zašto se transformiranje nikada neće dogoditi? Zato što politički sustav zemlje, izborno zakonodavstvo i cijelo društvo nemaju kapacitet za promjene, tvrdi Luka Brkić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Nije naš problem kapital, likvidnost, tehnologija ili bilo što iz ekonomske domene. Naš je supstancijalni problem politika. Ona je usko grlo razvoja zemlje. U Saboru sjede stranke koje same nisu prešle izborni prag, to nije demokracija! Problem je uvijek bila i ostala politika, ali i poduzetničke elite. Svjedočimo klijentelističkom ponašanju HUP-a, stranaka, sindikata, nitko od njih ne reprezentira socijalne slojeve iz kojih su nastali nego se ponašaju poput bilo koje lobističke grupe koja pritišće za vlastite, ne za razvojne interese.

Zemljom upravlja šačica ljudi koja sastavlja izborne liste i kadrovira, gdje je tu demokracija? To su isti likovi koji šetaju iz vlasti u oporbu i obrnuto, po ustavnim sudovima, po nadzornim odborima, po veleposlanstvima. I oni bi trebali provoditi reforme? Zašto bi pobogu to činili kada im to nije u interesu? Cijelo vrijeme vodimo pogrešne rasprave. Nikada nije bilo upitno imamo li znanja za provedbu reformi. Uvijek je bilo jedno, jedno ključno pitanje – ima li itko političke volje provesti ih.

U takvome je kontekstu logično pitanje: čemu je služio odlazak u IFO institut i mahanje njihovim programom i savjetima? Da odgovorim na vaše pitanje: je li ovo izgubljena godina? Ne godina nego život! Bez političkoga kapitala sve je izgubljeno, k tome još s deriviranim, a ne izvornim legitimitetom premijera – istodobno i ljutito i rezignirano prokazuje Brkić.

Očito, bez političkih muda svaki (premijerov) razgovor s vjerovnicima samo pokazuje nerazumijevanje stanja stvari. Koje je prilično blizu Proustovoj potrazi za izgubljenim vremenom, jednim od najdužih djela u književnosti, poznatome i po tome što koristi tehniku ‘nevoljnoga sjećanja’. Svaka je sličnost s hrvatskom potragom slučajna.