RANIERI

Moćna je poruka Leicestera da i autsajderi mogu pobijediti. Mediji i svekolika javnost, ne samo nogometna, prošlog su tjedna eksplodirali – prvak engleske nogometne lige mali je klub Leicester City. Za naslov su mu trebale 132 godine, koliko postoji, mnogo volje i entuzijazma igrača i trenera Claudija Ranierija te nešto novca. Trenutačno klub vrijedi oko 22 milijuna funti, otprilike koliko jedan solidan igrač velikih klubova. No ovoga ljeta, nakon osvajanja naslova, kreće ubrati svoj dio nogometnog bogatstva.

Amo 132 godine trebale su nogometnom klubu Leicester Cityju da osvoji titulu prvaka Engleske i sada, gledajući unatrag, vjerojatno se čini kao da je prošlo začas. Potpuni autsajderi čije su šanse na početku natjecanja prošle godine bile 5000 prema 1 da će uzeti naslov tako su u danima iza prošlog ponedjeljka zapalili medijski prostor i poslužili kao šlagvort za lavinu tekstova, komentara, uvodnika, izvodnika… Nitko nije popularan kao onaj s najmanje šanse, ali tek kad uspije pobijediti nemoguće izgleda. Klub koji je početkom sezone bio jedino favorit za ispadanje u drugu englesku ligu (najbolji plasman u povijesti bilo je drugo mjesto davne 1929., ali je zato ispadao 22 puta dosad), osigurao je naslov matematički dva kola prije službenog završetka prvenstva zahvaljujući ishodu utakmice između Chelsea i Tottenham Hotspura, koji su remizirali, čime je jedini preostali konkurent Leicesteru definitivno ispio iz igre za naslov.

Tijekom 36 odigranih kola od ukupno 38 momci iz grada u središnjoj Engleskoj izgubili su samo tri utakmice i ispisali tako nogometnu povijest, ali i tisuće stvarnih i virtualnih stranica punih uživanja i nevjerice. Sudbina je htjela da tog ponedjeljka i ‘šaljivac iz Leicestera’ Mark Selby drugi put osvoji naslov svjetskog prvaka u snookeru, igri vezanoj uz Otok koliko je bejzbol karakterističan za Ameriku, i time spasi obraz nacije s obzirom na to da je igrao protiv Kineza Dinga Junhuija. Koliko god bila riječ o vrhunskom materijalu za sportske bajke, pisanje emotivnih opsesija o čudu ljudske prirode ili motivacijskih govora o dosežnosti nedosežnog, dolazak u klub tajlandskog milijardera Vichaija Srivaddhanaprabhe prema svemu je sudeći bio taj presudni faktor nesvakidašnjeg uspjeha.

Vrhunski rezultati u sportu zahtijevaju, kao i u svemu ostalom, ulaganja kao ključan sastojak, s tim da je u ovom slučaju najbolji poslovni potez azijskog biznismena bilo dovođenje talijanskog stručnjaka Claudija Ranierija na klupu. Iako su mnogi tu odluku u početku negativno komentirali, imajući u vidu da je dotični upravo izgubio posao grčkog izbornika nakon nevjerojatnog poraza od Ovčjih Otoka, vrijeme je demantiralo skeptike. Ne pretjerano dobar ugled na Otoku stekao je još početkom stoljeća kao trener Chelseaja zbog navike neprekidnog eksperimentiranja s igračima i stilovima igre, kao i zbog nedovoljnog uspjeha sa zvjezdanim ekipom kakvu mu je podario ruski bogatun Roman Abramović (kasnije će mu mnogi nogometni ‘stručnjaci’ priznati da je sve posložio za svog nasljednika Mourinho). Možda je i najviše odmahivanja rukom stekao zbog inzistiranja na defenzivnoj igri i traženju prilike za kontru, stilu koji velikim momčadima ispletenima od zvijezda uglavnom ne pristaje. Pristaje zato mnogo bolje manjima, kakav je, recimo, Leicester City.

‘Ako Leicester želi nekoga pristojnog, dobio ga je. Ali ako želi nekog tko će ga zadržati u prvoj ligi, doveo je vjerojatno pogrešnog čovjeka’, pisao je prošle godine Guardian. Ranieri nije bio prvi izbor čak ni jednog Leicestera, u njemu su priželjkivali izbornika Irske Martina O’Neill, potom poznatog stručnjaka Guusa Hiddinka. No ono što mu nije uspjelo sa skupim igračima, postigao je s daleko jeftinijima i prvi put u svojoj 29-godišnjoj trenerskoj karijeri osvojio naslov prvaka. Inače, ispunjavajući u slovo jedan od najvećih stereotipa o muškarcima s europske čizme, Ranieri je tijekom ključnog susreta koji je odlučivao o sudbini njegova kluba bio u avionu za Italiju jer je morao ići na ručak s mamom.

Istini za volju, Tajlandanin nije potrošio ni izdaleka onoliko koliko su to učinili drugi potkoženi vlasnici engleskih nogometnih igrača koji su dio višegodišnjeg trenda kupovanja engleskih nogometnih klubova, zbog čega će Leicesterovo osvajanje engleske prve lige u povijest ući vjerojatno i kao jedna od najboljih investicija ikad. Klub će tek sad generirati ozbiljan novac, slijede nastupi u Ligi prvaka, dupkom ispunjeni stadioni, prodaja klupske robe po svijetu (klub već sada počinje pretjecati velike poput Manchester Uniteda ili Arsenala po popularnosti u vlasnikovoj domovini od 68 milijuna nogometom zaluđenih stanovnika), a prve procjene govore o nekih 150 milijuna funti buduće zarade nakon veličanstvenog rezultata. Sve to za momčad koja trenutačno vrijedi oko 22 milijuna funti, otprilike koliko jedan solidan igrač na tržištu. Za usporedbu, jedan Manchester City šeika Mansoura stajao je 210 milijuna funti 2008., a početna momčad kluba vrijedi otprilike jednako toliko, odnosno deset puta više od Leicesterove.

Kada je vlasnik turističke agencije i duty free shopova kupio klub prije šest godina, platio je 39 milijuna funti, ali je nakon vraćanja u prvu ligu 2014. obećao uložiti još 180 milijuna u iduće tri godine kako bi se plasirali u najelitnije europsko natjecanje (prva četiri mesta u ligi), ali brzina ispunjenja plana iznenadila je i njega. Usprkos ulasku kapitala u klub, Leicesterova priča ipak je uvelike ‘izvorna’, novi vlasnik nije preko noći zamijenio cijelu momčad, ali je zato mudro birao trenera i igrače. Kako primjećuje BBC, 29-godišnji strijelac Jamie Vardy nije uspio u Sheffield Wednesdayu jer su ga smatrali premalim, a sada je član engleske reprezentacije, drugi strijelac lige i nogometna godine u izboru sportskih novinara. U klub je stigao 2012. za milijun funti.

Financijski je još zanimljivija priča s Riyadom Mahrezom, igračem godine u izboru Udruge profesionalnih nogometaša, koji je u Leicester došao 2014. za samo 400 tisuća funti iz francuskog drugoligaša Le Havrea. Alžirac je ujedno odgovoran za strelovit porast popularnosti kluba na društvenim mrežama zahvaljujući oko pola milijuna sljedbenika Facebook stranice kluba iz njegove domovine (trenutačno ukupno 4,6 milijuna ‘lajkova’). Prema marketinškoj kompaniji Repucom, čija je i procjena o 150 milijuna funti svježeg prihoda, ljeto razdoblje bit će iznimno važno za monetarno jačanje vrijednosti kluba jer će sponzori navaliti i klub pokušati optimizirati zaradu na novom statusu.

Najveće je pitanje sada, jasno, može li momčad održati tu razinu ili je riječ o ‘one hit wonder’ (čudo s jednim hitom) scenariju. Odgovor na to pitanje uvelike ovisi o potezima vlasnika i Uprave, odnosno ponajprije o tome hoće li prodavati igrače, dovoditi skuplja imena ili zadržati dobitnu momčad i malo je ‘podebljati’ zvučnijim prinovima. Više nego bogato iskustvo u svijetu nogometa pokazuje da se čuda možda događaju, ali ne i ponavljaju, pa će klub morati promijeniti financijsku logiku ako misli uistinu ostati u vrhu jedne od najboljih liga na svijetu.

Jednom Manchester Unitedu i Chelseaju trebalo je oko milijardu funti kako bi cementirali najviše plasmane na tablici, teško je vjerovati u drugačiju matematiku za Leicester (jedna računica kaže da je Manchester u samo dvije posljednje godine potrošio na pojačanja više nego Leicester u 132). Problema u tom pogledu ne bi trebalo biti, i bez procijenjenog iznosa u sljedećim mjesecima, klub je trenutačno 24. najbogatiji na svijetu i 12. najbogatiji u prvoj ligi, a stvari će biti samo još bolje, čak i ako ne budu igrali jednako dobar nogomet (barem neko vrijeme). Neki su već otpisali klub spominjući i okolnosti kao važan faktor uspjeha. Svi veliki rivali u nekom su se trenutku spotaknuli tijekom natjecanja, što je rijetkost, međutim, to je pretjerana simplifikacija. Nacionalna liga s 20 klubova (38 utakmica) sama je po sebi jedan od najtežih i najdugotrajnijih sportskih izazova, stoga se biti prvi nakon 36 utakmica u nekim devet mjeseci u jednoj od najtežih liga na svijetu teško može opravdati srećom i okolnostima. I emotivna snaga priče ovaj put je velika, što objašnjava toliko globalnu histeriju u zadnjim danima engleske prve lige, zato što je riječ o nekoliko osobnih i jednoj velikoj timskoj pobjedi u kojoj je novac ovaj put igrao osjetno manju, čak i zanemarivu ulogu.

Osvojiti naslov s momčadi nakrcanom aktualnim nogometnim superzvijezdama nije posebno impresivan pothvat niti izaziva toliko oduševljenje i divljenje. Učiniti to s istinskim autsajderima sasvim je druga priča koja pokazuje da svatko ima šansu, a to je uvijek moćna poruka kojoj je teško odoljeti. Kad se tome dodaju osobni triumf i dokazivanja Ranierija i Vardyja, priča zaista dobiva holivudski potencijal, zato ne začuđuje da je film o Vardyju već u pretprodukciji. Valjda jedini koji nisu dočekali uspjeh Leicester s oduševljenjem engleski su kladioničari, koji su izgubili 25 milijuna funti na neočekivanom rezultatu, najveći takav gubitak u Britaniji na sportskom tržištu.

Mnogi teško povezuju golemo bogatstvo s duty free shopovima, ali primjer Srivaddhanaprabhe pokazuje koliko se novca može okrenuti i s malim resursima pametno upotrijebljenim i na dobro odabranim lokacijama. Prvi duty free Tajlandanin je otvorio 1989. u zračnoj luci u Bangkoku, a kako je riječ o jednoj od najjačih turističkih destinacija na planetu (ove se godine očekuje 32 milijuna turista), to je bilo dovoljno za stvaranje impresivnog bogatstva. To i činjenica da je njegov King Power s vremenom uspostavio duty free monopol na koji može računati najmanje do 2020., odnosno 2022. na drugoj zračnoj luci u Bangkoku.