Gutači proračunskog novca

Kako će Oreškovićev paket promijeniti poslovnu situaciju i u kojem smjeru? Bude li pomaka, odnosi između ponude i potražnje u pojedinim sektorima mogli bi se znatno promijeniti. Lider analizira tko su dobitnici i gubitnici.

Ko zanemarimo ocjene političkih konkurenata, ekonomisti i analitičari uglavnom su dignuli palac Nacionalnom programu reformi. Uz vječito isti uvjet – da riječi s papira postanu konkretna djela. Promjena je podosta i većina ih se nastavlja na već započete u prethodnome mandatu. Lani je već pokrenuta racionizacija poslovanja zdravstvenoga sustava (HZZO i bolnice), analizirano je stanje javne uprave i socijalnih naknada, započele su rošada mirovinskoga sustava i ukupna fiskalna konsolidacija. Od ove godine, valjda, sve to mnogo brže.

O dosezima, strukturi i sadržaju programa rečeno je već sve. Ali ni riječi o tome kako mijenja, ako mijenja, odnose snaga na tržištu. I u kojem smjeru. Koliko mijenja ponudu, koliko potražnju. I to ovisi o brzini. Bude li već ove godine pomaka, odnosi bi mogli biti vidljivo promijenjeni. No dio novih vjetrova ipak neće zapuhati ove godine. Recimo, novi Zakon o javnoj nabavi. Dok bude u stopototnome pogonu, godina će biti pri kraju. Stoga je teško očekivati da će u novim natječajima odmah biti mjesta za više dobavljača i da će načelo ekonomski najpovoljnije ponude odmah zamijeniti ‘rodijačku’ praksu biranja najniže cijene – koja se na kraju priče pokaže najvišom.

Racionalizacijom ključnih gutača proračunskoga novca, zdravstvenog i mirovinskog sustava te sustava ukupnih socijalnih naknada (koji dodiruju najosjetljivije kategorije potrošača), korisnici će podizanjem cijene zdravstvenih usluga, dobne granice za stizanje do mirovine ili uvođenjem imovinskoga cenzusa za dodjelu potpora gubitak najprije osjetiti na vlastitoj koži. To će sigurno (vjerovatno ne i samo jednokratno) smanjiti potrošnju. No ukupne bi uštede i na njih s vremenom trebale djeleovati blagotvorno. Primjerice, jedan od dva glavna generatora minusa u državnoj blagajni, zdravstvo, ujedinjenjem će javnom nabavom (posebno kad je riječ o nabavi generičkih, inovativnih i skupih lijekova), strožom kontrolom propisivanja lijekova, informatizacijom sustava, promjenom referentnih zemalja za određivanje cijena lijekova te pojačanom kontrolom bolničke potrošnje lijekova, od 2016. do 2019. postići ukupni fiskalni učinak ‘težak’ čak 2,6 milijardi kuna. Od toga, smanjenje rashoda od 1,6 milijardi kuna, prihod od zdravstvenoga osiguranja dodatnih milijardu kuna. Izmjene u sustavu mirovinskoga osiguranja pogađaju sve buduće umirovljenike. No budući da se iz proračuna izdvaja pola iznosa za mirovine, restrukturiranje se nije se moglo izbjeći. Nije problem samo financijska održivost zbog odnosa između broja korisnika mirovina i broja osiguranika (1 : 1,15). Posebni je problem pitanje dovoljnog iznosa mirovine; trenutačno su na 38 posto prosjeka plaće, što je jedan od najnižih omjera u EU, a oko 2050. mogao bi pasti na samo 20 posto. Zbog toga produljenje radnoga staža, zbog toga penalizacije. Naime, penalizacija ranoga umirovljenja daleko je ispod prosjeka EU (EU pet posto, Hrvatska 1,2 – 4,1 posto), a čak je 14 posto mirovina prema posebnim propisima.

Na prvu se čini da opet reformiramo tako da smanjujemo ulaganja, izdatke, troškove, no nikad ne provodimo drugi dio mjera, da nešto/nekoga učinimo djelotvornijim. Ako se smanjuje potrošnja, smanjuje se i potražnja. Jedini je izlaz da se to nadoknadi rastom investicijske potrošnje.

Standardizacijom kriterija i uvođenjem dohodovnog i/ili imovinskog cenzusa pri ostvarivanju socijalnih naknada postići će se zajamčeni minimalni standardi, odnosno limit za kumulaciju socijalnih naknada. Tako ukupan iznos ostvarenih socijalnih naknada ne smije biti veći od prihoda ostvarenih radom (osobito slabo plaćenih radnika) kako socijalne naknade ne bi slabile radnu motivaciju radno sposobnih korisnika. Čini se odlično. Je li doista? Ekonomist Žarko Primorac kaže da se na prvu čini da opet reformiramo tako da smanjujemo ulaganja, izdatke, troškove, no nikad ne provodimo drugi dio mjera, da nešto/nekoga učinimo djelotvornijim. I ovoga je puta tako: smanjujemo troškove zdravstva, ali sustav ostaje isti; reduciramo, istina minorne, izdatke za javnu upravu, ali ne mijenjamo ništa da bismo je učinili djelotvornijom; obećavamo smanjenje javnog duga, ali strukturno ništa ne mijenjamo da bismo na dug rok optimirali obveze države ili, što bi bilo još bolje, povećali njezin porezni kapacitet, i to intenziviranjem proizvodnje i zaposlenosti. I ova će ‘reforma’ biti kratkog dana kao i one Sanaderove, Jadranke Kosor, Milanovićeve. Čisto da bi se zadovoljili zahtjevi iz Bruxellesa ili smanjio, iznimno i kratkotrajno, pritisak na javne financije – poručuje Primorac, rezimirajući kako je sve to samo grebanje po površini da bi se zadovoljili kratkoročni ciljevi koji, uz to, neće povoljno utjecati na strukturu potrošnje. Kaže kako je i tu sve jasno: promijenit će se struktura potrošnje, tako će se smanjiti ukupna potražnja nekih sektora, prije svih stanovništva. Ako se smanjuje potrošnja stanovništva i laiku je, veli, jasno da se smanjuje ukupna potražnja pojedinih usluga i robe, dakle i aktivnost izravno pogođenih sektora. Povećanje drugih oblika potrošnje, primjerice investicijske (sredstvima iz fondova EU), sada je samo želja na papiru.

Ako rast investicijske potrošnje nadoknadi pad osobne potrošnje, neće se umanjiti ukupna privredna aktivnost, odnosno ugroziti rast BDP-a. Ako ne, zna se. Posebno naglašavam da se u našim prilikama ne bi smjeli uvoditi novi porezi, a oni se najavljuju. Hrvatsko porezno opterećenje među najvišima je u Europi. A stari je, dobri Keynes govorio: ‘U oporezivanju, kao u šišanju ovaca, ne smije se ići dalje od gole kože’ – ljuti se Primorac, posebno na odluku o uvodenju poreza na nekretnine. Doduše, uvjeren je da od novog nameta na sve vlasnike nekretnina, i građane i tvrtke, neće biti ništa jer su temelj za to uređene zemljišne knjige i gruntovnica. Čak i da se na njihovoj reformi nešto počelo ozbiljno raditi, još godinama neće moći biti temelj za konkretne biznise.

Porez na nekretnine ne bi trebalo uvoditi ni radi učinka dvostrukog oporezivanja. Svaka imovina, nekretnina ili nešto drugo, postala je nečije vlasništvo na temelju kupnje ili naslijeda. Dakle, netko ju je prije nabavio iz ostvarenoga dohotka. A svaki je dohodak nekada bio oporezovan. Sada oporezivati istu imovinu, nekretninu, bilo bi klasično dvostruko ili višestruko oporezivanje iste porezne baze. Smatram da treba oporezovati, ako se Vlada odluči za uvodenje novih poreza, protiv čega sam srcem i dušom, ali dohodak od imovine, dakle rentu, najamninu, kamate, dividendu, kapitalnu dobit ili druge oblike. Dio je već oporezovan; prema pravednim stopama ili ne, druga je stvar. Također, porez na imovinu izravno bi smanjio vrijednost predmetne imovine i tu je onda kraj nekretninskoga tržišta, burze, prometa ostalih fiksnih dobara. Zato, recite im neka ponovno promisle. Dva puta – kategoričan je Primorac.

Za razliku od većine drugih analitičara koji su ovih dana analizirali po svim medijima, iz ostalih ‘reformi’ ne vidi previše pomaka. Čak ni iz učinkovitijeg režima za rješavanje nelikvidnosti i razduživanje te većeg doprinosa financijskog sektora oporavku.

Vladimir Gligorov iz Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije kratko poručuje da se od svih neravnoteža, čije je smanjenje osnovni cilj programa, nijedna neće previše korigirati do kraja mandata. Posebno ne ključna, tržište rada, jer se neće povećati ni stopa zapošlenosti, a neće se znatno smanjiti ni stopa nezaposlenosti. Kaže da ne vidi kako će se povećati potrošnja kućanstava, s čime se posebno računa, ako se ne oporavi financijski sektor i ne poveća zaduživanje u inozemstvu. Iz programa se može zaključiti da će hrvatskoj ekonomiji biti teško ubrzati rast jer mora trajno voditi računa o vanjskom i ukupnom javnom dugu države koji će ograničavati i privatna i javna ulaganja, a nije jasno koliko se izvoz može povećavati a da se ne povećaju strane obveze i uvoz.

Iz programa je jasno da će cjelovita analiza poreznoga sustava, iz koje bi realni sektor trebao izaći kao pobjednik, biti zgotovljena do kraja godine. Tek će se tada moći lamentirati o tome tko je dobio, tko izgubio. Do tada, analitičari su zadovoljni barem namjerom da se uređenjem cijelog sustava državne i javne uprave, zajedno s javnim poduzećima, rastom produktivnosti i učinkovitosti otvori prostor za rast realnog sektora. Na stranu to što će nekim odlukama vjerojatno profitirati školski sustav (i onaj privatni), agencije za ‘headhunting’ u lovu na menadžerske uprave državnih tvrtki ili konzultanti koji će se uime tvrtki koje ih angažiraju boriti za sredstva EU. Svi iz programa žele iščitati istinski, jedini zdrav prostor za rast poduzetništva uređivanjem birokracije, uklanjanjem regulatornih/administrativnih zapreka poslovanju i ulaganjima, mjerenjem administrativnog opterećenja gospodarstva prema standardnome troškovnome modelu (Standard Cost Model – SCM), nastavkom liberalizacije tržišta usluga, smanjenjem neporeznih davanja.

Većina je spremna programu dati priliku. Zato što bi on, kako kaže Daniel Hinšt, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, ‘mogao biti ključni iskorak prema institucionalnom spašavanju i konkurentnosti Hrvatske jer se nizom tehničkih mjera planira provesti toliko odgađani fitness javne politike i institucija’.

Zaboraviti ćemo, za dobro optimizma koje nam treba kao pustinjaku kap vode, da su svi prethodni programi ostali samo jedva vidljivo crnilo na papiru.

1. Zdravstveni sustav, koji će porastom cijene dopunskoga osiguranja i naplaćivanjem usluga koje nisu hitne još smanjiti svoje minuse; trend poboljšanja ‘krvne slike’ započet je još lani: na kraju 2015. HZZO je smanjio svoje dospjele obveze za 47 posto ili za 440 milijuna kuna (s preklanjajem 940 milijuna); sve više bolničkih ustanova iskazuje pozitivan rezultat poslovanja, lani ih je u plusu bilo 38, što je čak 67 posto bolnica.

2. Ozbiljna orijentacija na uporabu sredstava fondova EU značit će porast potražnje za uslugama konzultanata specijaliziranima upravo za povlačenje tog novca; praksa je pokazala da većina malih i srednjih poduzeća nema vlastitih kapaciteta i stručnog znanja da bi potencijalni programi u EU bili ocijenjeni pozitivno, pa će većina biti prisiljena koristiti se konzultantskim uslugama.

3. Ako je suditi prema namjeri da se uprave u javnim tvrtkama (opet) biraju na javnim natječajima, posla će imati agencije za ‘headhunting’ u lovu na menadžere koji mogu upravljati glomaznim državnim sustavima (i ostati imuni na sve izazove mita i korupcije).

4. Veća potražnja za informatičkim uslugama i softverima zbog veće informatizacije javne usluge; akcijski plan za informatizaciju javne uprave definirat će aktivnosti i rokove za provedbu sljedećih mjera: ujedinjeno vođenje i upravljanje bazama podataka i informacijskom i komunikacijskom infrastrukturom, razvojem i podrškom ključnim informacijskim sustavima; unapređivanje elektroničkog poslovanja javne uprave razvojem aplikativnih servisa i pružanjem elektroničkih usluga za građane, poslovne subjekte i državu; razvoj Portala otvorenih podataka na internetskoj adresi data.gov.hr.

5. Na dobitku bi mogle biti i razne škole, učilišta i druga mjesta za obrazovanje, prije svega odraslih, jer je Vladina namjera da se zbog velike nezaposlenosti i istodobno nedovoljno osposobljene radne snage dio potpora iskoristi za programe obrazovanja odraslih i prekvalifikacije.

6. Poduzetnici bi trebali biti dobitnici na više polja, pa i akcijom ukidanja para-fiskalnih nameta za 330 milijuna kuna (upravo je toliko za ovu godinu planirala i bivša vlada, koja je u godinama prije uspjela srezati tih nameta za oko 450 milijuna kuna).

7. Novi Zakon o javnoj nabavi pruža više prilika većem broju ponuđača, koji će se birati i prema ključu najpovoljnije ekonomske ponude, ne samo prema najnižoj cijeni; u javnu se nabavu mogu uključiti i poduzetnici iz zelenog sektora u sklopu obvezne zelene javne nabave.

8. Više će novca, doduše uglavnom iz fondova EU, biti za istraživanje i razvoj; ove godine iz proračuna za to nisu predviđena sredstva, pa tvrtkama ostaje borba za novac EU (vjerovatno i angažiranjem konzultanata); na raspolaganju im je za te namjene čak 390 milijuna eura.

9. Subvencije su manje-više jednake, za cementirane poljoprivrede, brodogradnji i HŽ-u, pa ti sektori još nemaju razloga za rast učinkovitosti.

10. Bit će više potpora za politiku zapošljavanja, dakle i samozapošljavanja; ukupni proračun za mjere aktivne politike zapošljavanja, uključujući sve vezane naknade, ove godine iznosi 1,2 milijarde kuna.