Bez brze operacionalizacije u svim segmentima to neće biti reforme, nego skup mjera skrojen za Europsku komisiju i pojedine interesne skupine kojima je najvažnije samo da stvari drže vodu dok majstori ne odu.
Nakon dugog očekivanja i gotovo pola godine od izbora napokon je Vlada predstavila reformski paket. Čudotvornu knjigu mjera koje bi gospodarstvo i državu trebale izvući iz krize, ali i učiniti Hrvatsku boljim mjestom za život, ulaganje, rad i sradan uživanje u mirovini. Paket mjera koji će nas približiti onim najboljima, odnosno gospodarstvo i državnu upravu učiniti učinkovitijima i racionalnijima ili, da se izrazim slikovito, bržim trkačima u utrci s globalnim igračima na svjetskom tržištu.
Reforme napokon počinju, i to bolnim vijestima da će današnje radno stanovništvo, osim što će morati dodatno raditi za svoju mirovinu, još morati odraditi i uplatiti svojim radom dio mirovina za prošle naraštaje, za koje su vrijedila druga pravila. Da se ne zaboravi: tko je u drugom stupu, ima još jedan dodatni rizik koji zasad ne možemo izmjeriti. Reformski je, ali da boli, nitko ne može poreći, a najvažnije je da napokon, kao i u slučaju povećanja naknada za dopunsko zdravstveno, nije prevladao populizam.
Hoće li najavljena prodaja državne imovine postati nova ‘privatizacija’, sada samo za odabrane i dokazane investitore iz prve i druge privatizacije, ili je najavljena prodaja transparentan potez stavljanja u funkciju državne imovine, ostaje da se vidi, ali brzina kojom se traži privatizacija nije dobra. Hoćemo li pod pritiskom rokova najprije prodavati pa onda razrađivati modele aktivacije državne imovine, iz dokumenata se ne vidi, ali čini mi se da se operativno upravo to događa, što nije dobro. Načelno nisam za rasprodaju imovine (tvrtke ili zemljišta) koja u svome modelu prihode temelji na položajnoj renti, nego da se ona aktivira ne samo koncesijama već i udjelima u društvima koja se njome koriste. Najmanje je dobro to što je namjena tih sredstava smanjenje duga. Tako postavljenom politikom smanjenja javnog duga javno iznesena stajališta o neprodaji HEP-a, Hrvatskih šuma ili Hrvatskih voda vrijede samo do idućega kruga krize (koji će sigurno doći). Dug se treba smanjiti smanjenjem troškova i privilegija države te rastom prihoda i zaposlenosti, a ne prodajom državne imovine. I to rastom prihoda i zaposlenost i dobiti koji dolazi od tvrtki koje neće i ne mogu bježati s kapitalom iz Hrvatske, pa ni transfernim cijenama.
