1. Izravno na burzi

I mamo problem! – ustvrdio je premijer Tihomir Orešković i odmah ponudio rješenje s Nacionalnim programom reformi koje se tek trebaju provesti. A jedan od prvih zadataka u sklopu reformi bit će detektirati koja poduzeća u vlasništvu države privatizirati ili barem djelomično prodati. Cilj je na brzinu skupiti 500 milijuna eura kojima će se prebiti javni dug. Ideja je dobra, vidjet ćemo izvedbu.

Loš gospodar, lošiji vlasnik Republika Hrvatska loš je gospodar i još lošiji vlasnik. Ne bi to bila nikakva tragedija da država nije vlasnik dionica čak 403 kompanije. Usput budi rečeno, država je vlasnik udjela u još 220 trgovačkih društava. A pod ‘država’ mislimo na Državni ured za upravljanje državnim imovinom (DUUDI), Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), Agenciju za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB) i Kapitalni fond. Ukupna vrijednost svih tih dionica u državnom vlasništvu teško se može izračunati. No ako pogledamo samo tržišnu vrijednost dionica u dijelu gdje je država među deset najvećih dioničara, dolazimo do iznosa od oko 19 milijardi kuna. Najveći dio te vrijednosti otpada na Inu, gdje državni udio u vlasništvu danas stoji oko 12 milijardi kuna. A i taj popis državnih tvrtki itekako je zanimljiv, i k tome pozamašan. Na njemu je čak i 28 tvrtki u kojima država nema nijednu dionicu, kao što je Ericsson Nikola Tesla i uopće nije jasno zašto je na tom popisu. U čak 68 tvrtki ima manje od 50 dionica, a kad se gleda malo šira slika, u čak 152 koje su na popisu DUUDI-ja udio je manji od jedan posto. Među tim tvrtkama nalaze se neke ‘poznatije’, kao što su Istraturist, u kojem država ima 0,67 posto, Valamar Riviera, u kojem ima 0,12 posto, Optima Telekom, u kojem ima 0,92 posto. Primjerice, država je vlasnik i 8550 dionica Zagrebačke banke, što je udio koji se mjeri u promilima i vrijedi 347.000 kuna.

Premijer Orešković već prilikom stupanja na dužnost najavio je prodaju državne imovine, dakle dionica, udjela u trgovačkim društvima te nekih nekretnina. O kojim je konkretno tvrtkama riječ, još je neizvjesno, ali Vlada je dala posla mirovinskim fondovima, koji se trebali izjasniti za koje su tvrtke zainteresirani. A lista želja koja je stigla u Vladu navodno je, doznajemo, jako, jako dugačka.

– Mislim da država u dobrom dijelu treba izaći iz onoga u čemu ima manje od 25 posto vlasništva, i tu se može skupiti dosta. Od manjinskog udjela u pojedinim poduzećima država, u konačnici, nema skoro ništa ili ima jako malo – poručio je ministar financija Zdravko Marić.

No ako je vjerovati potpredsjedniku Vlade Boži Petrovu, sve dok je Most dio Vlade, jedno je sigurno – prodavati se neće Hrvatske šume i Hrvatske vode. (Iako nitko od vladajućih nije rekao da vode i šume možda ne misle dati u koncesiju.) Sigurno se neće dirati ni Ina, barem ne dok završe arbitražni sporovi. Sve ostalo moglo bi vrlo skoro na bubanj. No, realno, država trenutačno može prodati samo najatraktivniju imovinu. I to onu koja je donekle likvidna. A to su dionice izlistane na burzi. Već se puštaju baloni u medije kojima se najavljuje prodaja dionica Podravke i Končara. Ne-kima je to nezamislivo, a drugi jedva čekaju.

Kada se analizira udio države u Podravci, takva prodaja neće biti jednostavna. Najjednostavnije bi bilo da se ‘pusti’ te dionice na burzu, odnosno zadaju nalozi za prodaju. No u tom slučaju riskira se enorman pad cijene jer tržište kapitala funkcionira jednostavno – temeljem zakona ponude i potražnje. Kada bi DUUDI počeo izdavati ogromnu količinu naloge za prodaju, pitanje je kako bi reagirali investitori i u kojoj bi količini mogli i htjeli kupovati. Upućeni u upravljanje državnom imovinom kažu da bi Podravku trebalo promatrati i kao investiciju jer ju je država lani dokapitalizirala s 200 milijuna kuna, a ne kao obiteljsko srebro.

Država u Podravci izravno ima udjel od 9,47 posto, a riječ je o 674.461 dionici tržišne vrijednosti 221,9 milijuna kuna. No tu su i udjeli HZMO-a, koji ima 10,2 posto, što vrijedi 329,4 milijuna, te Kapitalnog fonda od 5,71 posto, što vrijedi 134 milijuna kuna. Ukupno, udio države vrijedi 685 milijuna kuna, a riječ je o udjelu od 25,38 posto. I tu dolazimo do problema, i to nekoliko. Prvo, ako se sve proda odjednom, država teško da će dobiti tržišnu cijenu, dakle mora dati popust. Drugo, tko god kupi…

Država može ‘pustiti’ dionice na burzu, odnosno zadati naloge za prodaju, ali pitanje je koliko bi bilo zainteresiranih investitora s obzirom na plitko tržište, a konačna cijena mogla bi biti mnogo manja od očekivane (zakon o ponudi i potražnji je jasan – ogromna ponuda mogla bi rezultirati mnogo nižom cijenom). S time da država mora analizirati vlasničke udjele za svaku kompaniju, za neke bi se to i isplatilo, pogotovo za manje. I naravno, tu je problem prošlosti, odnosno jesu li neke dionice rezervirane zbog sudskih sporova i tako dalje.

Budući da država ima udjel u 84 kompanije koje su listane na ZSE-u (u top 10 dioničara), u nekim je i vrlo visok, može putem javne dražbe oglasiti prodaju po paketima. Primjer, uspješna prodaja dionica HT-a u 10 paketa. Na takav način prodane su i dionice Luke Ploče. Problem bi mogla biti veličina tih paketa. Država mora u suradnji s profesionalcima odrediti pakete dionica i tako ih prodavati.

Do sada smo mogli vidjeti da takav način prodaje može trajati godinama. Mnogo je tu dokumentacije, javnih natječaja, žalbi, pravnih začkoljica. No kod nekih kompanija to bi mogao biti jako dobar model prodaje. Samo netko u vlasti mora imati hrabrosti to i napraviti, a budući da se svi boje Uskoka i DORH-a, takav proces sam po sebi u tom slučaju jako dugo traje.

Inicijalna ponuda dionica tvrtki u 100-postotnom državnom vlasništvu može biti win-win situacija, kako za državu, tako i za investitore i građane koji bi eventualno kupili te dionice. U slučaju IPO-a Ine i HT-a 2006. i 2007. godine taj je potez, bez obzira na populističke namjere politike, podigao tržište kapitala na neviđene razine. Iako se to sada vjerojatno ne bi dogodilo, država bi omogućila i građanima da sudjeluju u kupnji dionica državnih tvrtki. No za pripremu procesa IPO-a treba oko godinu dana i mora biti vrlo precizno i transparentno napravljen.

Država već ima jedan takav fond – zove se Kapitalni fond, koji su svome portfelju ima dionice AD Plastika, Podravke, Viadukta, HUP-a Zagreb i tako dalje. Zašto država ne bi objedinila sve svoje dionice u jedan fond koji bi još efikasnije i aktivnije upravljao imovinom? I to je opcija. Samo što je problem u tome što bi država zapravo sve te dionice ‘prebacila’ u fond i ne bi imala prihode od prodaje. Norvežani imaju jedan takav državni fond, koji se istina temelji na nafti, ali ako svaka uređenija država na svijetu ima svoj ‘sovereign wealth fund’, zašto ga ne bi imala i Hrvatska?!

Budući da država ima udjele u 220 trgovačkih društava, može se razmišljati da se dio tih udjela prebacu u poseban fond. Nakon toga, taj cijeli fond se može dati na prodaju i vidjeti ima li zainteresiranih investitora.

Ukupna početna cijena tih paketa bila je 71,25 milijuna, a prodani su za ukupno 72,8 milijuna. Dakle, konačna cijena po dionicu u prosjeku je bila 145,6 kuna, što je više nego na tržištu. Gotovo identičan primjer prodaje bio je i s dionicama Luke Ploče.

No osim u medijima sveprisutne Podravke, koja je čini se poslužila kao test koliko je javnost spremna na prodaju takvih kompanija, cijeli je niz onih za koje se ne zna jesu li strateški interes ili nisu. Milanovićeva Vlada izradila je popis kompanija od strateškog i posebnog interesa, a nova vlada radi i svoj popis. A ono što svi stručnjaci ističu, nije problem u količini vlasništva, nego u upravljanju imovinom. Sadašnji čelnik DUUDI-ja Tomislav Boban u intervjuu za Lider nedavno je rekao da je male udjele vrlo teško prodati zato što većinski vlasnici nisu zainteresirani jer, zapravo, država nikome ne smeta. S druge strane, nije stvar u tome što država ima toliku količinu dionica i udjela u svome vlasništvu, nego je problem upravljanja. Jer kada bi se tom imovinom profesionalno upravljalo, država bi bila poželjan i dobar vlasnik. Pogledajmo samo Končar. Država u toj kompaniji ima ukupno 53,24 posto vlasništva. Končar Elektroindustrija solidno posluje, ponajprije zbog tvrtki kćeri. No je li to dovoljno? Može li Končar biti još bolji i jači? Može li Končar biti novi Siemens? Dok je država vlasnik, nećemo dobiti odgovor na to pitanje. Ono što politika treba odlučiti je, i to ne samo u primjeru Končara nego i kod ostalih tvrtki, a o prodaji Končara u nekoliko se navrata i spekuliralo, što želi? Privatni sektor, brokeri, ulagači, fondovi, bili bi najsjeverniji kada bi država prodala te svoje udjele. Može strateški partner, a može i na burzi po paketima (kao i kod HT-a).

A Petrokemija? Milanovićeva Vlada je potkraj mandata raspisala poprilično nejasan natječaj za iskazivanje interesa potencijalnih strateških partnera s ciljem dokapitalizacije. Javili su se Ina, Prvo plinarsko društvo (PPD), mađarski Met koji je po vezan s Molom, rumunjski Interagro te srpska Elixir grupa. Dubinsko snimanje dovršeno i to je bilo posljednja javna informacija o tom postupku. Neslužbeno se tek može čuti da je jedina obvezujuća ponuda stigla od PPD-a, a radnicima Petrokemije je iz nove vlade stigla poruka kako se nikakve nagle odluke neće donositi. U međuvremenu su i rezultati ohrabrujući.

Tu je i ACI. DAB je vlasnik 74 posto te tvrtke, a turska Dogus grupa ima nešto više od 10 posto. Ministar turizma Anton Kliman nedavno je izjavio da ACI nikako ne smije na prodaju, ali pitanje je što će reći ostali članovi Vlade. Posebice nakon posjeta turskog predsjednika. Primjerice, država Dogus grupi može prodati dionice tako da turska tvrtka dođe do 24,99 posto, pa čak i neka preuzme i više od toga, ali država bi mogla ostati na 50,01 posto. A rješenje bi moglo biti prema uzoru na Air Serbiju – država je u toj tvrtki i dalje većinski vlasnik, a Etihad upravlja kompanijom.

Država ga je prodala Adris grupi, ostala na 28 posto vlasništva. Je li to i dalje nužno? Ionako država više nema velikoga utjecaja, osim kontrolnog paketa koji joj na glavnoj skupštini omogućuje blokadu nekih ključnih odluka. Poenta je sljedeća: ako je strateška odluka prodati sve što nije od iznimna državnog interesa, to treba i učiniti. Transparentno i prema modelu koji najviše odgovara pojedinoj kompaniji. Ako nema kupaca i ako se naprave svi mogući koraci, a i dalje nema kupaca, dati za jednu kunu većinskim vlasnicima, darovati ili nešto treće. Jer nema jedinstvenog recepta za prodaju. Svaku tvrtku koja nije od strateške važnosti država treba dati na tržište prema modelu koji omogućava najveću zaradu, ali treba voditi računa i o nastavku proizvodnje i očuvanju radnih mjesta ili o unaprijed socijalno izbalansiranim rezovima.