Teško je zamisliti nekog dovoljno jakog iz redova hrvatske politike da na sebe preuzme tako veliku odgovornost i prekine arbitražu nakon što je narod već dignut na noge. Stoga većina stručne javnosti vjeruje da će se čekati završetak arbitražnih procesa te da je status quo dotad najrealniji scenarij.
Ideja dodatne privatizacije Ine kao jedan od koraka smanjenja deficita te prodaje 19 posto dionica Ine koje ima hrvatska država, čime bi država pala na 25 posto udjela, nije nova ideja. Iako, novo je ono što se može čuti u kuloarima – mogućnost prebijanja duga za plinski biznis prodajom dionica. Naime, kada bi Hrvatska izgubila arbitražu pred ICSID-om u Washingtonu, šteta za nepreuzimanje plinskog biznisa od strane hrvatske države, koja se popela na više od pet milijardi kuna (neki čak spominju i milijardu eura), mogla bi se prebiti prodajom dodatnih 19 posto Ininih dionica Molu. One, ako ćemo gledati sadašnju vrijednosti na burzi, vrijede upravo oko pet milijardi kuna.
Ina je strateški interes Mađarske, koja želi biti energetski lider u regiji pa je teško vjerovati da će se svojevoljno odreći, kad već dosad nije. Možda bi je na to mogao natjerati gubitak arbitraže. No dok će jedni reći da Hrvatska nema novca za otkup Molovih dionica, drugi će reći da postoje različiti oblici zaduživanja i da samo treba znati što hoćemo. Ina ima dobrih i kvalitetnih kadrova, uvjereni su pojedinci, koji joj u idućih pet godina mogu znatno unaprijediti poslovanje.
Rusi su svojedobno htjeli cijelu Mol grupu, uključujući i Inu, i o tome pregovarali s Mađarima, ali do realizacije nisu dogurali. Iako su navodno i dalje načelno zainteresirani za Inu, zbog sankcija treba se znati dobro zaštititi. Svaki ozbiljan, a ne koruptivno obojen ugovor, ima takve klauzule. Pogledajmo samo u bliže susjedstvo. Ugovor između Srbije i Gazproma, koji je u NIS ušao 2009. i danas ima 56,16 posto dionica NIS-a (država ima 29,87 posto), sadrži klauzule kojima se Srbija pokušala zaštititi. I stvari funkcioniraju. Pritom Katarina Đulić, profesorica na Fakultetu za ekonomiju, financije i administraciju u Beogradu te konzultantica KPMG-a, naglašava da je Srbija ugovor sklopila formalno s Gazprom Njeftom, ali se de facto pregovaralo i s Ruskom Federacijom. Gazprom je prihvatio obveze koje se tiču plaća zaposlenih, prekida radnih odnosa, dividende, investicija, modernizacije i sl., kao i mjere za neispunjavanje obveza ili raskid ugovora. Cjelokupna akcija NIS-a prije preuzimanja iznosila je 165 milijardi srpskih dinara, da bi danas dostigla vrijednost od 372,21 milijardu srpskih dinara. Što se pak upravljanja tiče, Đulić napominje da je Srbija nakon ulaska Gazproma postala manjinski dioničar NIS-a te je u skladu s time operativno upravljanje preuzeo Gazprom. No Srbija je zadržala određena prava pa je tako ugovoreno da dok god posjeduje najmanje 10 posto dionica korporativno upravljanje ostaje onako je je dogovoreno Ugovor o prodaji, ima pravo veta na odluke Skupštine za koje se inače traži kvalificirana većina, imenuje internog revizora itd. – Nisu svi u Srbiji bili oduševljeni, ali je činjenica…
