POZNATE NEPOZNANICE Sljedeéa velika stvar

Upravljanje državnim imovinom jedan je od ključnih problema s kojima se hrva nova vlast. Nezadovoljni su svi – od političara do ‘malog čovjeka’. Pa onda čitatelja dnevnih novina dodatno razgnjevi veliki novinski naslov: ‘Od 54 milijarde kuna prihoda državne tvrtke zaradile tek 2 milijarde’. Zar tako malo? Pa što rade u Vladi, DUUDI-ju, nadzornim odborima i upravama tih 56 velikih tvrtki? To su logična pitanja koja se nameću, a nova vlast sugerira da će od ove godine, kad je ona preuzela kornilo, sve biti mnogo bolje. Doduše, još se nije konsolidirala pa nije stigla poraspisati sve natječaje i pomesti kompletnu upravu državnih tvrtki. Pa je većina menadžera, kao i cijela država, već mjesecima na čekanju. Tek, s vremenom na vrijeme kapne najava o smjenama. Dan uoči odluke Nadzornog odbora Đure Đakovića o produljenju mandata Uprave za godinu dana, slavonskobrodski HDZ-ovac Pero Ćosić postavio je pitanje ministru Paneniću o stanju u Duri. Ministar spremno najavljuje smjenu nadzornika, pa će oni dati Upravi prave smjernice, pa ako se u kratkom vremenu ne postupi prema tim smjernicama, pristupit će se izboru novih članova Uprave. Doduše, nastavlja ministar, u Đakoviću zasad restrukturiranje ide prema planu… I taj ‘Duro’ za ovu godinu najavljuje prvu dobit nakon sedam godina! Tko lud, tko zbunjen! Novinari gutaju spinove o lošem poslovanju. A smjenama se prema sličnom scenariju prijeti i u drugim državnim tvrtkama, makar su i restrukturirane i isplaćuju dobit veću nego ikad.

A kako su zaista lani poslovale državne tvrtke? ‘Tričave’ dvije milijarde iz velikoga novinskog naslova (točnije 2,1 milijarda) u stvari je udvostručenje dobiti u odnosu na 2014. No to je napisano samo malim slovima. Osim toga još me muči i udvostručenje čena, ali ‘neznatna’ dobit. Državne tvrtke lani su, dakle, poslovale s profitom maržom od 3,9 posto. Jesu li mogle bolje? Jesu. Tisuću najvećih hrvatskih kompanija u 2014. (posljednji dostupni podaci) ipak je ostvarilo veću profitnu maržu – četiri posto. A cjelokupno hrvatsko gospodarstvo u 2014. bilo je na 1,6 posto profita u odnosu na prihode. Dakle, loše vođene državne tvrtke samo su 2,5 puta profitabilnije od hrvatskog prosjeka. I to bi trebao biti razlog za veliku mostovsko-hadezeovsku metlu. A novi uhljebi u niskom startu čekaju u dugačkom redu…

A kad smo već kod Ine, taj Ivo Sanader zaista ne može nijedan dan bez sudovanja. Još mu nije presuđeno za prodaju zgrade u Planinskoj, a već je odletio u London, ovaj put kao svjedok u arbitražnom postupku u vezi s Inom koji vode hrvatska država i Mol. Tim je povodom bivši premijer gostovao na Novoj TV. Ponovio je da nije primio mito od Mola. Tvrdi da je novi ugovor s Molom bio rezultat novih okolnosti. Račanova vlada Molu je, naime, prodala 25 posto Ine, a Mađari su u međuvremenu kupovali dionice na burzi i došli do 48 posto, pa su postali ‘većinski vlasnik u smislu većeg broja dionica nego što ima vlada’. Pa je dao Molu da kao najveći, ali ne i većinski vlasnik, upravlja cijelom Inom. Ne znam je li za veću osudu ako je možda za to primio mito – kako ustrajava tužiteljstvo u nastavku procesa – ili ako je to bio naprosto njegov i hrvatski dar Mađarima.

Još jedna političko-pravosudna trakavica ulazi u novu fazu. Nepravomoćnom presudom propali tajkun Vlado Zec i bivši požeško-slavonski župan Anto Bagarić osuđeni su na po dvije i pol godine zatvora. Razlog je ‘igra’ sa županijskim mjenicama, koje je Bagarić izdavao na svoju ruku, a Zecova supruga i četvrtooptuženi unovčavali i tako pokrivali prethodne dugove Kamen-Ingreda. U stečaju su završili i županija i tvrtka. Posebno se vodi postupak istog tipa zbog stečaja općine Velika. Za one kraće pamćenja, Zec je bio jedan od najvećih novokomponiranih nogometoidnih tajkuna, koji je uspio sagraditi suvremeni stadion i dovesti svoj lokalni nogometni klub do Kupa Uefe.

20.885 hektara bilo je lani pod vinogradima, 17% manje nego u 2009. Smanjen je i broj proizvođača – sa 60 na 41 tisuću, a prosječni vinograd ‘narastao’ je s 0,4 na 0,5 hektara. 1,8% porastao je prosječan broj zaposlenih u 2015. Porast naoko nije velik, ali to je ipak 20.715 novih radnih mjesta. 348 osoba poginulo je lani u prometnim nesrećama, što je 13% više nego u 2014. Broj prvi put registriranih vozila porastao je 8,3%, a ukupan broj nesreća veći je za 4,1%.

Uz ovaj sportski rezultat istraživanja Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore (AHK) među ispitanicima iz gospodarske zajednice ide još 16 posto neopredijeljenih. Prije godinu dana rezultat je bio 46 : 40 za euro (uz 14 posto bez stajališta). Nastavi li se taj trend, kuna će dogodine pobijediti euro. Suzdržanost prema uvođenju europske valute veseli me. Doduše, trebali bismo težiti ispunjavanju svih uvjeta da uđemo u eurozonu, ali jako dobro promisliti trebamo li i ući u nju. Jer, monetarna politika uvijek može biti dodatna mogućnost za usmjeravanje gospodarskih kretanja. Nažalost, tu politiku provodimo ‘u rikerc’, pa je kuna danas u odnosu na euro jača nego ikad. A to najviše pogođuje domaćim uvoznicima, i dodatno kolje izvoznike, u koje se, bar deklarativno, zaklinjemo.

Čini se da je Luksemburg pomorska sila. Makar vojvodstvo stisnuto između Belgije, Njemačke i Francuske nema ni metra morske obale, od koje je udaljeno više od 200 kilometara, naručitelj je – hrvatskih brodova. Osim brodova u Luksemburg izvozimo kade, sudopere i transformatore, a uvozimo papir i karton. Sve skupa lani smo izvezli 73,4 milijuna eura, a uvezli 9,2 milijuna. Kamo sreće da nam je više Luksemburga… i nižeg tečaja kune.

U Hrvatskoj radi 4427 osoba u koje se ne smije sumnjati. Toliko smo prije dvije godine ‘izbrojili’ sudskih vještaka. Istini za volju, preciznije bi bilo da se u njih ne bi trebalo sumnjati. Jer, sumnja se, itekako. Cijeli slučaj ‘Planinska’ upravo ide u novo, šesto vještačenje. Svaki će procjenitelj odrediti drugu cijenu i svi si to mogu dopustiti jer nema pravih kriterija, osim pretpostavljene stručnosti i reputacije vještaka. Pa, kao što u nogometu postoji slobodno sudačko uvjerenje, tako u vještačenju caruje – slobodno vještačko uvjerenje.

To ne znamo o onome što znamo da postoji, ali nitko za to nema potpun i konačan dokaz? Nešto malo ili ništa. No ‘neznalice’ nisu samo ljudi koje iscrpi i sama pomisao na čitanje poduljega novinskog teksta, nego i znanstvenici. Ali oni, za razliku od prvih, stalno uče, istražuju i – proizvode nove poznato – nepoznate činjenice. Kad su znanstvenici švicarskog CERN-a 2012. otkrili Božju česticu, Higgsov bozon, koja je sastavni dio svake tvari, nastavili su i dalje proučavati taj fenomen te nakon samo godinu dana analizirali dva i pol puta više podataka nego što su imali na raspolaganju tijekom velikog otkrića.

Iz tog primjera mogli bismo zaključiti da je neznanje beskonačno, a znanje ograničeno. No ono što je pretpostavka nije neznanje, nego nešto što tek treba dokazati. Postojanje Božje čestice davne 1964. predvidjelo je nekoliko fizičara, ali prošlo je više od pola stoljeća da se i dokaže njezino postojanje. U ono vrijeme tri su se neovisne skupine znanstvenika bavile Božjom česticom, a među njima su bili i François Englert i Peter Higgs, koji su 2013. dobili Nobelovu nagradu za to otkriće.

Možda ipak neće proći još pola stoljeća da netko uspije snimiti kamerom crnu rupu, utvrdi točan izvor gravitacijskih valova, nazove pravim imenom mužjaka kornjače te zabilježi kamerom razmnožavanje jegulja. Bezbroj je pitanja vezanih i uza svemirsku tajnu Oortov oblak, kao i gdje se nalaze magnetski prijamnici golubova, šišmiša, kornjača i ostalih životinja koje se orijentiraju prema magnetskom polju. Ipak najviše se poznatih nepoznanica skriva u svemiru, djelomično čak i onaj matematički pojam beskonačnosti. Ali u matematici ima različitih vrsta beskonačnosti koje se upotrebljavaju u operacijama koje igraju vrlo važnu ulogu u programima računala.

Zašto znanost nije u stanju trenutačno objasniti nejasnoće za ono što znamo da postoji, a ne znamo kako, gdje i koliko postoji?

Objašnjava to astrofizičar prof. dr. sc. Dejan Vinković s PMF-a u Splitu, koji se bavi proučavanjem zvjezdane prašine, procesa njezina izgaranja i fizičkom plazme te vodi svoj Institut sinergije znanosti i društva. Također je voditelj projekta razvoja znanja i tehnologije upotrebe velikih količina podataka u astroinformatici i geoinformatici, čiji je nositelj Institut sinergije i znanosti, a u kojem sudjeluju znanstveni timovi iz 24 države. Vinković je jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se nakon desetogodišnjeg školovanja i rada u SAD-u vratio u Hrvatsku. Doktorirao je na Sveučilištu Kentucky i radio kao znanstvenik na Institutu za napredne studije u Princeton.

Zbog prevelike količine podataka i brzine dobivanja novih mirenja se i točnost. Čak 99 posto podataka znanstvenici ne uspiju ni taknuti. Otud i pretpostavka da nešto postoji, ali nije potpuno dokazano. Možda ipak neće proći još pola stoljeća da netko uspije snimiti kamerom crnu rupu, utvrdi točan izvor gravitacijskih valova, nazove pravim imenom mužjaka kornjače te zabilježi kamerom razmnožavanje jegulja.

Tvrdi da razvoj novih tehnologija stvara sve veći pritisak na znanost jer otvara nove mogućnosti koje znanstvenik želi iskoristiti i razvija nove numeričke modele. Druga vrsta pritiska dolazi iz pozicije memorije; ima previše podataka koje treba skladištiti i analizirati, a u njima se nalaze činjenice koje ne znamo i čiji je znanstveni potencijal vrlo velik.

– Zbog prevelike količine podataka i brzine dobivanja novih, mijenja se i točnost jer 99 posto podataka znanstvenici ne uspiju ni taknuti. Otud i pretpostavka da nešto postoji, ali nije potpuno dokazano. Postoji poznata poznatost – znate da neke stvari postoje i sve o njima, postoji poznato nepoznato – znate da neke stvari postoje, ali ne znate dovoljno o njima i postoje nepoznate poznatosti – u kojima se kriju činjenice za koje se ne zna.

Vinković drži da bi trebalo pokrenuti revoluciju u otkrivanju nepoznatog jer bi mnogi podaci za koje ne znamo bili od velike koristi. Također ističe da se prije deset godina, zbog sve veće količine dostupnih podataka, javila potreba miješanja znanstvene metodologije na temelju koje se otkrivaju nove spoznaje.

– Postoje neke stvari za koje ne znamo da ih ne znamo – ističe prof. dr. sc. Vinković podsjećajući da je prije četiri godine s Galileom Galileijem počelo razvijanje matematičkih modela koji su iz temelja promijenili načine na koji proučavamo svijet, a što je dovelo do industrijskih revolucija. A prije 40 godina pojavila su se računala i iz temelja promijenila znanost. Zapljušćeno nas je tsunami količine podataka i gomila znanosti se krije u statističkim pregledima te količine podataka.

– Svaki eksperiment u znanosti ima to poznato nepoznato ugrađeno kao sastavni dio mjerenja. Ali ako govorimo o nekim velikim primjerima ciljanih istraživanja poznatoga nepoznatog, najjednostavniji primjer je – istraživanje tamne materije i tamne energije. Znamo indirektno da ti fenomeni postoje, dali smo im i imena, ali još uvijek ne znamo što su. U biti, u znanosti novi iskoraci često dolaze zahvaljujući nepoznatim nepoznatostima – fenomenima koje otkrijemo a da ih unaprijed nismo ni očekivali, tj. znali predvidjeti da postoje. Uostalom, tako je otkriveno i postojanje tamne materije i tamne energije – kaže Vinković. Kao primjer poznatoga nepoznatog ističe svakodnevne situacije gdje znate da postoji vjerojatnost da se dogodi neka očekivana vrsta problema. Između ostalog, to su rizici na koje se računa kad se upušta u neki projekt ili aktivnost. U znanosti se to tretira i kao pogreška, koju se ukalkulira u konačni rezultat jer je poznato da se ne može neku vrijednost izmjeriti ili izračunati savršeno precizno. Ističe da poznatoga nepoznatog ima svuda, a ne samo u znanosti. U svakodnevnom životu prisiljeni smo donositi niz odluka a da nemamo na raspolaganju sve potrebne informacije, pa stoga te odluke donosimo znajući da postoje nepoznanice.

Ali zašto, primjerice, znamo da postoji Oortov oblak, a nemamo više informacija o njemu? Oortov oblak je područje daleko od Sunca gdje ‘žive’ kometi. Toliko su daleko da je gravitacija Sunca iznimno mala, ali ipak dovoljna da ih drži gravitacijski vezanima uza Sunčev sustav. No dovoljne su male preturbacije iz susjedstva da se te komete izbace iz njihovih putanja i tad se događaju dvije opcije – ili će se komet pomaknuti bliže Suncu ili će zauvijek izletjeti iz sustava. Znamo da Oortov oblak postoji upravo stoga što vidimo putanje kometa koji dolaze iz tih dalekih pozicija. A budući da su kometi maleni objekti, smrznuti i neaktivni kad su tako daleko, nemoguće ih je direktno detektirati. Tek kad neki komet dođe bliže Suncu i postane aktivan, možemo ga detektirati teleskopima – objašnjava prof. dr. sc. Vinković.

Još nitko nije otkrio ni izvor gravitacijskih valova za koje odnedavno znamo da postoje, ali Vinković ističe da su oni vrlo vjerojatno rezultat kolizije dviju crnih rupa. – Kad se pokrene još detektora gravitacijskih valova, usporedbom svih njihovih signala bit će moguće još preciznije odrediti odakle dolaze, pa ćemo istovremeno moći usmjeriti i teleskope u tom pravcu – kaže Vinković objašnjavajući i što su crne rupe, još jedna poznata nepoznatost. Danas ih je poprilično uobičajeno detektirati zbog njihove okoline, koja zrači vrlo intenzivno. Kod gigantskih crnih rupa u središtu galaksija to zračenje bude toliko intenzivno da ga vidimo s ‘rubu’ svemira, odnosno s udaljenosti tako velikih da je signal putovao gotovo toliko koliko je star i svemir. Njihova okolina zrači zbog okolne materije (plin, zvijezde) koja upada u njih te pritom bude zagrijana na vrlo velike temperature i ubrza na velike brzine.

Znanstvenici još traže odgovor i zašto se neke životinje poput kornjača, šišmiša, golubova… orijentiraju prema magnetskom polju, ali zasad nitko nije otkrio njihov magnetski prijamnik. Prof. dr. sc. Vinković ističe da se u tom slučaju zna otprilike što se događa i koje su mogućnosti. Na staničnoj razini postoje nanočestice koje reagiraju na magnetsko polje, ali upravo zato što je to iznimno sitan mehanizam, a eksperimenti su dosta kompleksni, ne mogu na jednostavan način pokazati kako se proces detekcije odvija. Ali kako vrijeme prolazi tako se i saznanja o tome gomilaju. – Znanost je uvijek otvorena mogućnosti da je neko saznanje pogrešno ili nepotpuno. Često se u javnosti ne shvaća razlika između ta dva pojma. Pogrešno znači da ste mislili kako je nečemu uzrok A, a ispada da je to B. No u znanosti najčešće je riječ o tome da nova saznanja bolje, opširnije i potpunije objašnjavaju neku pojavu. Često se, primjerice, kaže kako je Einsteinova teorija gravitacije pokazala da je Newton u krivu. To nije točno. Mi se i danas uglavnom koristimo Newtonovom teorijom gravitacije, ali postoje fizikalni uvjeti u kojima gubi na točnosti i potrebno je uključiti Einsteinove formule, primjerice, kod jake gravitacije ili visoke preciznosti – ističe prof. dr. sc. Vinković.

Zbog toga je važan razvoj tehnologije jer donosi sve sofisticirane detektore i računalne mogućnosti koje pomažu u istraživanju i objašnjavanju poznatoga nepoznatog.