Home / Biznis i politika / Hrvatski bermudski politički trokut

Hrvatski bermudski politički trokut

Upravljanje državnim imovinom jedan je od ključnih problema s kojima se hrva nova vlast. Nezadovoljni su svi – od političara do ‘malog čovjeka’. Pa onda čitatelja dnevnih novina dodatno razgnjevi veliki novinski naslov: ‘Od 54 milijarde kuna prihoda državne tvrtke zaradile tek 2 milijarde’. Zar tako malo? Pa što rade u Vladi, DUUDI-ju, nadzornim odborima i upravama tih 56 velikih tvrtki? To su logična pitanja koja se nameću, a nova vlast sugerira da će od ove godine, kad je ona preuzela kornilo, sve biti mnogo bolje. Doduše, još se nije konsolidirala pa nije stigla poraspisati sve natječaje i pomesti kompletnu upravu državnih tvrtki. Pa je većina menadžera, kao i cijela država, već mjesecima na čekanju. Tek, s vremenom na vrijeme kapne najava o smjenama. Dan uoči odluke Nadzornog odbora Đure Đakovića o produljenju mandata Uprave za godinu dana, slavonskobrodski HDZ-ovac Pero Ćosić postavio je pitanje ministru Paneniću o stanju u Duri. Ministar spremno najavljuje smjenu nadzornika, pa će oni dati Upravi prave smjernice, pa ako se u kratkom vremenu ne postupi prema tim smjernicama, pristupit će se izboru novih članova Uprave. Doduše, nastavlja ministar, u Đakoviću zasad restrukturiranje ide prema planu… I taj ‘Duro’ za ovu godinu najavljuje prvu dobit nakon sedam godina! Tko lud, tko zbunjen! Novinari gutaju spinove o lošem poslovanju. A smjenama se prema sličnom scenariju prijeti i u drugim državnim tvrtkama, makar su i restrukturirane i isplaćuju dobit veću nego ikad.

A kako su zaista lani poslovale državne tvrtke? ‘Tričave’ dvije milijarde iz velikoga novinskog naslova (točnije 2,1 milijarde) u stvari je udvostručenje dobiti u odnosu na 2014. No to je napisano samo malim slovima. Osim toga još me muči i udvostručenje čena, ali ‘neznatna’ dobit. Državne tvrtke lani su, dakle, poslovale s profitom maržom od 3,9 posto. Jesu li mogle bolje? Jesu. Tisuću najvećih hrvatskih kompanija u 2014. (posljednji dostupni podaci) ipak je ostvarilo veću profitnu maržu – četiri posto. A cjelokupno hrvatsko gospodarstvo u 2014. bilo je na 1,6 posto profita u odnosu na prihode. Dakle, loše vođene državne tvrtke samo su 2,5 puta profitabilnije od hrvatskog prosjeka. I to bi trebao biti razlog za veliku mostovsko-hadezeovsku metlu. A novi uhljebi u niskom startu čekaju u dugačkom redu…

A kad smo već kod Ine, taj Ivo Sanader zaista ne može nijedan dan bez sudovanja. Još mu nije presuđeno za prodaju zgrade u Planinskoj, a već je odletio u London, ovaj put kao svjedok u arbitražnom postupku u vezi s Inom koji vode hrvatska država i Mol. Tim je povodom bivši premijer gostovao na Novoj TV. Ponovio je da nije primio mito od Mola. Tvrdi da je novi ugovor s Molom bio rezultat novih okolnosti. Račanova vlada Molu je, naime, prodala 25 posto Ine, a Madari su u međuvremenu kupovali dionice na burzi i došli do 48 posto, pa su postali ‘većinski vlasnik u smislu većeg broja dionica nego što ima vlada’. Pa je dao Molu da kao najveći, ali ne i većinski vlasnik, upravlja cijelom Inom. Ne znam je li za veću osudu ako je možda za to primio mito – kako ustrajava tužiteljstvo u nastavku procesa – ili ako je to bio naprosto njegov i hrvatski dar Mađarima.

Još jedna političko-pravosudna trakavica ulazi u novu fazu. Nepravomoćnom presudom propali tajkun Vlado Zec i bivši požeško-slavonski župan Anto Bagarić osuđeni su na po dvije i pol godine zatvora. Razlog je ‘igra’ sa županijskim mjenicama, koje je Bagarić izdavao na svoju ruku, a Zecova supruga i četvrtooptuženi unovčavali i tako pokrivali prethodne dugove Kamen-Ingreda. U stečaju su završili i županija i tvrtka. Posebno se vodi postupak istog tipa zbog stečaja općine Velika. Za one kraće pamćenja, Zec je bio jedan od najvećih novokomponiranih nogometoidnih tajkuna, koji je uspio sagraditi suvremeni stadion i dovesti svoj lokalni nogometni klub do Kupa Uefe.

Uz ovaj sportski rezultat istraživanja Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore (AHK) među ispitanicima iz gospodarske zajednice ide još 16 posto neopredijeljenih. Prije godinu dana rezultat je bio 46 : 40 za euro (uz 14 posto bez stajališta). Nastavi li se taj trend, kuna će dogodine pobijediti euro. Suzdržanost prema uvođenju europske valute veseli me. Doduše, trebali bismo težiti ispunjavanju svih uvjeta da uđemo u eurozonu, ali jako dobro promisliti trebamo li i ući u nju. Jer, monetarna politika uvijek može biti dodatna mogućnost za usmjeravanje gospodarskih kretanja. Nažalost, tu politiku provodimo ‘u rikerc’, pa je kuna danas u odnosu na euro jača nego ikad. A to najviše pogođuje domaćim uvoznicima, i dodatno kolje izvoznike, u koje se, bar deklarativno, zaklinjemo.

Čini se da je Luksemburg pomorska sila. Makar vojvodstvo stisnuto između Belgije, Njemačke i Francuske nema ni metra morske obale, od koje je udaljeno više od 200 kilometara, naručitelj je – hrvatskih brodova. Osim brodova u Luksemburg izvozimo kade, sudopere i transformatore, a uvozimo papir i karton. Sve skupa lani smo izvezli 73,4 milijuna eura, a uvezli 9,2 milijuna. Kamo sreće da nam je više luksemburga… i nižeg tečaja kune.

U Hrvatskoj radi 4427 osoba u koje se ne smije sumnjati. Toliko smo prije dvije godine ‘izbrojili’ sudskih vještaka. Istini za volju, preciznije bi bilo da se u njih ne bi trebalo sumnjati. Jer, sumnja se, itekako. Cijeli slučaj ‘Planinska’ upravo ide u novo, šesto vještačenje. Svaki će procjenitelj odrediti drugu cijenu i svi si to mogu dopustiti jer nema pravih kriterija, osim pretpostavljene stručnosti i reputacije vještaka. Pa, kao što u nogometu postoji slobodno sudačko uvjerenje, tako u vještačenju caruje – slobodno vještačko uvjerenje.