Istraživači FER-a pomiču granice

Nima koje banke vrlo teško odnosno nikako ne mogu naplatiti. Stoga, kada se ta dva podatka usporede, lako se može zaključiti da je tržište neplaćenih računa teško 14,18 milijardi kuna.

Svaki poduzetnik u Hrvatskoj ima neke kupce koji nisu platili fakturu i pokušava na sve načine naplatiti potraživanje za robu ili uslugu. Grčevito se bori i traži način kako dobiti novac koji mu pripada. Pa makar i cesijom zatvorio taj krug. No isplati li mu se prodati svoje potraživanje? Odgovor nije i ne može biti jednoznačan. Svaki poduzetnik mora imati na umu isplati li mu se takav potez. Ako može potraživanje prodati za cijenu koja će mu barem pokriti osnovni trošak robe, svakako je odgovor pozitivan. Ako će vratiti barem dio novca, a velika je vjerojatnost da samo-stalno nikada neće naplatiti to potraživanje, odgovor je također pozitivan. Ako misli da može sâm naplatiti potraživanje ili da prodajom gubi previše novca, onda je odgovor negativan. No mora imati na umu da je vrijeme novac, a trud koji će uložiti u naplatu svog potraživanja također stoji. Pitanje je samo kako će u konačnici kalibrirati tu vrlo složenu situaciju i što će na kraju presuditi.

U skladu sa zakonskim promjenama od prije četiri godine, banke su odlučile prodavati loše kredite jer na njima gube novac, a ne vole ulaziti u postupke ovrhe koji štete reputaciji, pa su posljednja mogućnost.

Prema raspoloživim podacima HNB-a, od 2012. do kraja 2015. banke su prodale ukupno 12,8 milijardi kuna loših kredita, i to – 2012. godine prodano je 5,9 milijardi kuna loših plasmana, 2013. godine 2,3 milijarde kuna, 2014. godine 1,3 milijarde, a u 2015. godini 2,8 milijardi kuna (zanimljivo je kako je u posljednjem kvartalu 2015. prodano 1,7 milijardi kuna loših kredita). Iz HNB-a napominju da je najveći dio prodaje plasmana realiziran unutar grupe povezanih osoba u procesu prodaje banke. Dobar dio toga bilo je prebacivanje loših plasmana Hypo banke u novosnovane financijske tvrtke. No tijekom posljednje dvije godine raste udio transakcija između nepovezanih osoba, odnosno investitora kojima je osnovna djelatnost kupnja duga.

Cilj prodaje loših kredita (NPL-ova) ponajprije je smanjivanje udjela najrizičnijih plasmana u ukupnom kreditnom portfelju, kao i još veće fokusiranje na nove prilike za kreditiranje kvalitetnih projekata na tržištu, kažu bankari. Odnosno, micanjem NPL-ova oslobađaju se rezervacije, rješava se ‘truloga’ u bilanci i može se krenuti u novo kreditiranje. A način na koji se prodaju krediti vrlo je sličan načinu na koji poduzetnik može prodati svoja dospjela, a nenaplaćena potraživanja.

Nakon što banka odredi koji dio plasmana želi ponuditi tržištu, postupak se odvija na transparentan način, u suradnji s konzultantskim kućama te obuhvaća nekoliko zahtjevnih etapa. Načelno, one uključuju inicijalne kontakte s potencijalnim kupcima i predstavljanje plasmana sa svim njihovim bitnim elementima, zatim podnošenje neobvezujućih ponuda, proces dubinskog snimanja, podnošenje obvezujućih ponuda za kupnju i, na kraju, nakon donošenja odluke, sastavljanje i potpis cjelokupne ugovorne dokumentacije. Pritom je bitno istaknuti da je za transakciju potrebno dobiti i odobrenje HNB-a, u skladu s Odlukom o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija – objašnjavaju iz Erste banke.

Napominju da ne postoji minimalna cijena prema kojoj banka prodaje NPL plasmane. Naime, banka selektirani dio svojih NPL-ova nudi zainteresiranim kompanijama koje mogu naći svoj interes u takvom poslu, a one nakon temeljite analize predaju svoje ponude. Konačna postignuta cijena rezultat je, kažu, više faktora te predstavlja poslovnu tajnu.

No kako bi takva jedna prodaja otprilike izgledala u brojkama. Primjerice, osoba je dobila kredit od 100.000 eura na razdoblje od 30 godina. Na kraju otplatnog razdoblja banci će ukupno platiti oko 195.000 eura. Osoba je uredno deset godina vraćala kredit, ali u nekom trenutku, nije važno zbog kojih okolnosti, taj kredit više ne može plaćati. Do tog trenutka banci je platila 65.000 eura i ostalo je oko 130.000 eura (glavnice i kamata). Da bi neki plasman ušao u kategoriju NPL-a, potrebno je da se ispune određeni uvjeti, od kojih je primarni kašnjenje u otplati dulje od 90 dana, a da je pritom riječ o materijalno velikoj obvezi – za građane je to minimalno 500 kuna, a za pravne osobe minimalno 1750 kuna – ili da se dogode neki drugi događaji koji ukazuju na neizvjesnost naplate.

Bankari kažu, načelno, u trenutku kada neki plasman uđe u kategoriju NPL-a, dužni su odmah, a u praksi to znači unutar nekoliko dana, izdvojiti dodatne rezervacije za navedeni plasman u visini očekivanoga gubitka. Rezervacije se izdvajaju na cjelokupnu kreditnu izloženost po navedenom plasmanu. To znači da, u našem imaginarnom slučaju, banka mora izdvojiti dodatnu rezervaciju do, primjerice, ukupnog iznosa od 130.000 eura. No neki nam bankari govore da to ovisi o mnogo više faktora – ponajprije o kolateralima. Kažu da rezervacije mogu biti minimalne ili čak mogu iznositi cijeli preostali neotplaćeni dio takvih, ‘loših’ kredita. Grupira ih u ‘pakete’ i ponudi trećoj strani.

Paket potraživanja koji je ponuđen na prodaju analizira se složenim statističkim modelima, koji nam ukazuju vjerojatnost oporavka vrijednosti duga. Tvrtka ili banka koja se odluči na prodaju paketa svojih loših potraživanja često poziva više ponuđača na najječaj za otkup potraživanja. Ako je cijena odlučujući faktor, ponuđač koji sukladno svojoj procjeni vrijednosti portfelja ponudi veću cijenu, dobiva natječaj. Svakako se uz cijenu gleda i reputacija tvrtke koja otkupljuje potraživanja, gdje se već pri pozivu radi izbor. Otkupna cijena ovisi o nizu složenih statističkih proračuna i procjena te ovisi od slučaja do slučaja; nekada se i ne odlučujemo na kupnju – kaže naš sugovornik koji kupuje potraživanja.

No koja je cijena, kako onaj tko kupi takva potraživanja može zaraditi i što je s dužnikom? Vratimo se na naš primjer. Dakle, banka prodaje kredit, preostalih 130.000 eura. Iako rezervacije ovise o mnogo faktora, uzmimo za primjer da one u ovome slučaju iznose 130.000 eura. Po kojoj cijeni će banka prodati kredit? Bankari će naravno reći da je to teško reći i da cijena ovisi o mnogo faktora. No recimo da se banka odluči prodati kredit za 50.000 eura (ako ste dobro pratili, to bi uz desetogodišnje vraćanje kredita bio cijeli iznos glavnice uvećan za 15.000 eura). Što se onda događa? Banka upriliči izravno 50.000 eura od prodaje, oslobađa joj se 130.000 eura rezervacije, dakle ukupno 180.000. Od planiranih 130.000 eura preostaloga kredita, nažalost, naplatila je mnogo manje, što je i gubitak. Međutim, banka je plasirala kredit od 100.000 eura, na kraju je po tom kreditu uprihodila 115.000 nakon deset godina trajanja kredita, a ne 195.000 eura nakon 30 godina. A istodobno je oslobodila rezervaciju od 130.000 eura.

A što je s onim tko je kupio kredit? On ga je kupio po cijeni od izmišljenih 50.000 eura, a ukupno prema procjeni banke ‘vrijedi’ 130.000 eura. Preproda li ga nekom četvrtom za više od kupljenog iznosa u dobitku je. Reprogramira li kredit s dužnikom koji uspije plaćati, u dobitku je. Ako dužnik ne može plaćati, kreće ovrha, nakon koje prodaje imovinu koja je bila u kolateralu. Recimo da je kolateral bila nekretnina, koja sigurno vrijedi više od 50.000 eura. U dobitku je.

Ipak, u posljednje vrijeme često se piše i o građanima čiji su krediti prodani. Kako ih agencije i tvrtke koje su sada vlasnici njihovog duga ‘maltretiraju’ čestim pozivima, mailovima i tako dalje. Iako nije ugodno biti dužan i ne moći otplaćivati svoj kredit, činjenica i dalje jest da postoji dug koji se mora vratiti. Bez obzira je li riječ o dugu za telekomunikacijske, komunalne usluge ili je riječ o kreditu za stan. U teoriji, ako o tome tvrtke koje se bave kupnjom duga ne vole govoriti, njihova uloga može čak biti i pozitivna za dužnika. Naime, ako je od banke tvrtka za otkup potraživanja kupila kredit za 50.000 eura, a on ‘vrijedi’ 130.000, može se dogovoriti reprogram, manja kamatna stopa, manja rata. Zašto ne, budući da je tvrtka kredit kupila za 50.000 eura. Čak i da ga je kupila za 70.000 eura, u interesu joj je da dužnik plaća, pa čak da je i manja rata.

Ključno je za sve dužnike da im se uvjeti pod kojima su dobili kredit u banci ne smiju mijenjati kada taj kredit preuzme treća strana. – Uvjeti za dužnika moraju ostati isti. Mogu jedino biti povoljniji – zaključuje jedan bankar. Ipak, kako nam kažu neki poduzetnici, tržište duga u Hrvatskoj postoji, ali realno ne za sve. Jedno je, kažu, kada banka proda kredit kojemu je temelj nečija plaća, a drugo je kada je temelj kolateral.

Iako su se neke banke rješavale svojih loših portfelja, činjenica je da su neke kredite koji su osigurani hipotekama prebacile u tvrtke u sklopu grupacije, a kredite koji to nisu prodale su. Među potonjima našlo se i krediti tvrtki u stečaju čija je naplata vrlo upitna – kaže naš sugovornik koji je htio ostati anonim. Problem je i u tome što tvrtke koje se bave otkupom većinom ne kupuju pojedinačne kredite, nego pakete.

No ključno je u ovom sustavu i načinu da svi, barem u teoriji, mogu imati koristi. I banka koja je plasirala kredit, odnosno poduzetnik koji je izdao fakturu, a ne može je naplatiti te se odlučuje na prodaju, da onaj koji kupuje potraživanje može zaraditi i da onaj koji duguje može nastaviti plaćati. Pa čak i po povoljnijim uvjetima. Cilj je da naplata funkcionira jer to je temelj gospodarstva i budućeg napretka. A uloga države u svemu tome mora biti nadzorna – da prati što se događa, da nitko u lancu nije zakinut, da čak i potiče rješavanje tog problema.