Home / Ostalo / Cekaju se roboti u borosanama

Cekaju se roboti u borosanama

PRIJE OHOHO GODINA DVOJICA TINEJDŽERA UPOZNALE SU DVJJE DJEVOJKE I DJEČARCI, ŠARMANTNI KAKVI SU BILI, DOGOVORILI SU SPOJ/KAVU S NJIH DVIJE. BUDUĆI DA NISU IMALI PREVIŠE NOVCA, DOGOVORILI SU SE DA CURE DOĐU U NJIHOV KVART (NA ŠTO SU ONE ZAČUDO PRISTALE) PA ĆE NEGDJE NA PIĆE. NAKON ŠETNJE, KOJA JE MALO POTRAJALA JER SU DEČKI MORALI SKOČITI PO SVOJE OMILJENE DUHANSKE PROIZVODE, NARAVNO KUPLJENE NA PROZORU STANA U PRIZEMLJU BRKATE TETE U OPSKURNOM DIJELU NASELJA, I NARAVNO PO DVOSTROKO NIŽOJ CIJENI NEGODUĆANU, ODLUČIŠE U BLIZINI POTRAŽITI NEKI KAFIĆ KAKO BI POPILI PIĆE. KAD JE VEĆ TA ŠETNJA PODOSTA POTRAJALA, CURE SU POSTALE MALO NERVOZNE I NESTRPLJIVE JER SU IMALE TOČNO VRIJEME KADA SU SE MORALE VRATITI KUĆI, PA DVOJICA MLADACA SLUČAJNO UOČIŠE KAFIĆ. KAKO NA VIDIKU NE BIJAŠE NIJEDAN DRUGI, ODLUČIŠE TAMO POSJESTI DJEVOJKE, POPITI PIĆENCE I POKAZAT SE U DONEKLE DOBROM SVJETLU. UDOŠE NJIH ČETVERO TAKO U KAFIĆ. KAD, ONO, DOČEKA IH TETA U BOROSANAMA ZA ŠANKOM NA KOJEM SU NALAKĆENA DVOJICA, TROJICA OKORJELIH DUGOGODIŠNJIH KLIJENATA ISPJALA OMILJENI ZIDARSKI SOK OD HMELEJA. MLADIĆI, NE IMAVŠI MNOGO IZBORA NI VREMENA, ODLUČIŠE S DJEVOJKAMA SJESTI ZA STOL I NARUČITI. TETA U BOROSANAMA UZME NARUDŽBU – DEČKI SE odlučiše raspisati i naručili svima po sok. Kadli, teta u borosanama svakome donese plastičnu bocu gaziranog soka, kao iz dućana ili kioska i čaše. I tako, nedugo nakon toga prođe spoj s curama koje dva mladca nikada više ne vidješe.

Iako ta priča graniči s bajkama braće Grimm, nije poenta propali spoj s curama, nego nešto drugo. Kafić. Svi koji su pohodili ugostiteljske objekte potkraj 90-ih godina znaju da su bili više-manje isti – mjesto za sjedenje i ispijanje omiljenog pića. Interijer je više-manje bio isti, odnosno minimalno uređen bez posebnih naglasaka i dizajnerskih akrobacija. No vremena se mijenjaju, a u tom segmentu itekako su se promijenila.

Danas ugostitelji itekako paze na uređenje interijera, vrstu napitaka koje nude svojim gostima te uslugu. Iako i danas postoje kvartovski kafići koji su ostali isti kakvi su bili prije nekoliko desetljeća, čak se i za neke može reći da su bolje izgledali tada nego danas, ipak čini se da ih je sve manje. Naravno, činjenica je da je cilj odlaska u kafić popiti piće i družiti se s prijateljima, da je svrha odlaska u restoran najesti se. No taj osnovni cilj evoluirao je kao i osnovne ljudske potrebe. Dakle, osnovne potrebe su (da ne ulazimo u cjelokupnu Maslovljevu hijerarhiju ljudskih potreba) disanje, hrana, voda, krov nad glavom i tako dalje. Danas želimo disati čišći zrak, jesti kvalitetniju hranu, piti najbolju vodu i imati prekrasan krov nad glavom. Više nam nisu dovoljni voda iz potoka, ali srne ili vepra koje smo ulovili u sumi te špilja. Tako je i s ugostiteljstvom. Više nije dovoljno popiti šalicu kave ili čaja, pojesti tanjur nečega. Ta kava koju pijemo mora biti odlična, a u tom tanjuru mora biti odličan obrok, vrlo često sastavljen kao pravo umjetničko djelo kojeg se ne bi posramio i Picasso. No želimo više. Želimo da je prostor u kojem se nalazimo jedinstveno uređen, da je poseban, topao, predivan. Želimo da ugostiteljski prostor ima besplatni Wi-Fi, da ima televizor, i to veliki. Želimo brzu uslugu, kartično plaćanje, samo još nedostaje i masaža (iako vjerujem da postoje i takvi prostori).

Ugostitelji sve više ulažu u svoje prostore, ugrađuju posebne ventilacije kako bi bilo što manje duhanskog dima (iako su u Hrvatskoj morali temeljem zakona ugraditi takve sustave, većina se odlučila na najjeftinije varijante zbog čega su više-manje za-

STAROMODNI SUSTAV NARUDŽBI U UGOSTITELJSTVU I HOTELIJERSTVU KOJI SADRŽAVA OKO 14 KORAKA ZAMJENJUJE DIGITALIZACIJA. CIJELI SE PROCES, NAVODNO, MOŽE UBRZATI ZA 30 POSTO.