Makroekonomija

Javnih usluga (zdravstvo, školstvo itd.), rezanjima državne potrošnje u segmentima koji izravno utječu na privatni sektor (javna nabava, kapitalni projekti, fondovi namijenjeni poduzetnicima itd.), osjetnim smanjenjem opće potrošnje velikim otpuštanjima, smanjenjem mirovina itd. Koraci u tom slučaju trebaju biti mali, stupnjeviti, pažljivo razmotreni i precizno definirani. Sve što, recimo, potez ministra zdravlja Darija Nakića nije.

No ni stručnjaci i interesna udruženja ne daju jednoznačan odgovor na to pitanje. Docent na Fakultetu političkih znanosti Kristijan Kotarski smatra da je uzlazni trend neosporan: ‘Gotovo svi relevantni statistički podaci pokazuju da se hrvatska ekonomija nalazi u uzlaznom trendu. Administrativna stopa nezaposlenosti bilježi pad, stopa zaposlenosti raste nakon nekoliko godina uzastopnog pada, neto izvoz raste, industrijska proizvodnja bilježi oporavak. Osim toga bilježimo oporavak poslovnog optimizma i pouzdanja potrošača.’ S druge strane, ekonomski analitičar Damir Novotny jasno odbacuje tezu o izlasku iz krize i ukazuje na nedostatnost trenutačnog rasta za pokrivanje nabrežog duga. Prema njemu, pozitivni pomaci posljedica su po-najprije zamora potrošača i njihove odluke da se vrate povećanoj potrošnji, a veliki skok industrijske proizvodnje, kaže, nije posljedica povećanog izvoza, već isto tako rasta domaće potrošnje. S ocjenom o nedostatnosti trenutačne stope rasta slažu se u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, premda za njih naglasak nije toliko na smanjenju javnog duga, već na kompenziranju gubitaka nagomilanih od 2008. i posljedičnom nazadovanju u odnosu na prosjek Europske unije (sada ispod 60 posto). Potvrđuju određeni optimizam kod poduzetnika, ali traže neovisno o tome ‘neodgodive, hrabre, odlučne i održive društvene promjene i rješenja’. Gotovo identično razmišljaju i u Hrvatskoj gospodarskoj komori – Hrvatska je definitivno izazla iz recesije, ali postavlja se pitanje brzine oporavka i povratka na prekrizne razine (realno je BDP prošle godine i dalje bio oko 11 posto niži nego 2008.). Iz navedenog tako ispada da Hrvatska i je i nije u krizi, ovisno o tome što se točno gleda.

Glavno pitanje je što bi Vlada morala napraviti, odnosno na čemu treba biti fokus i je li nagla fiskalna konsolidacija vođena računovodstvenom (smanjenje duga i deficita širokim rezanjem državnih rashoda i dizanjem državnih prihoda), a ne razvojnom logikom najbolje rješenje. Dug se, naime, može vraćati na dva načina, spomenutim metodama izrazito linearno računovodstvene logike (prihod/rashod) ili rastom cjelokupne ekonomije (shvaćanje kružnosti ekonomije).

U HUP-u na pozitivne trendove gledaju kao na dobar temelj koji bi Vlada morala iskoristiti i nadograditi: ‘HUP očekuje i da će nova vlada učiniti važne iskorake već u 2016. na povećanju pravne sigurnosti, kvaliteti i učinkovitosti javne uprave, odlučno pristupiti smanjivanju prenormiranosti među ostalim i sveobuhvatnom regulativnom giljotinom, unaprijediti pravnu regulativu cjelovitom procjenom učinaka propisa važnih za realni sektor, svesti u realne okvire parafiskalne namete, pokrenuti proces privatizacije državne imovine koja nije od nacionalnog interesa, poboljšati strukturne karakteristike i fleksibilnost tržišta rada kao i aktivnu politiku zapošljavanja.’ Iz ovoga se može iščitati da fiskalna konsolidacija ne figurira u mislima poduzetnika kao najvažnije pitanje za oporavak ekonomije, već otklanjanje sistemskih nedostataka, što je bliže razmišljanjima Mosta. Novotny kao ključnu mjeru navodi privatizaciju državnih poduzeća, prema njemu najvećeg utega Vladi, i ističe da se upravo privatizacijom i liberalizacijom može dio tog fiskalnog tereta prebaciti na privatni sektor, čime se onda počinje rješavati i problem hrvatske prezaduženosti. U HGK na fiskalnu konsolidaciju gledaju pozitivno, premda priznaju da će ‘potreba provedbe fiskalne konsolidacije i strukturnih reformi ograničavati razvojne mogućnosti u kratkom roku’.

Nije sporno, naprotiv, da se netko pod hitno trebao početi baviti bujanjem hrvatskog duga kojim se u najvećoj mjeri dosad pokriva proračunski deficit, a taj nastaje kao posljedica neefikasne i loše organizirane države, ali i kupovanja socijalnih skupina. No kako pristupiti njegovom smanjenju otvoreno je za interpretacije. Kako napominje Kotarski, fiskalnu je konsolidaciju lakše provoditi u fazi ekspanzije ekonomije, ali ona ne smije biti sama sebi svrhom: ‘Mjesto gdje postoji prostor za uštedu svakako su troškovi administracije na razini središnje vlasti i racionalizacija mreže lokalne i regionalne samouprave. Osim toga smanjenje materijalnih troškova države je imperativ. Što se tiče ušteda u zdravstvu i obrazovanju, postoji mnogo načina kako racionalnije trošiti javni novac.’ Drugim riječima, država fiskalnu konsolidaciju treba postići prije svega racionalizacijom vlastitog ‘poslovanja’ i jasno ciljanim mjerama, ali to je svakoj vladi dosad ostao uglavnom nedostizan ideal. Potreban je skalpel, a ne široka lopata, a baš ovaj drugi instrument trenutačno djele izglednijim izborom, makar premijer pokazuje razumijevanje za potrebe privatnog sektora. Hrvatsku iz krize ne treba izvlačiti jer je iz nje izašla najviše inercijom širih okolnosti i program temeljen na takvoj pretpostavci promašen je u danim uvjetima. No potrebno je početi stupnjevito i oprezno otklanjati more nedostataka i nelogičnosti u sustavu i racionalizirati potrošnju, cijelo vrijeme imajući u vidu da negli potezi koji ugrožavaju potrošnju mogu imati katastrofalne posljedice.