Preuzeli ste sektor poduzetništva, no niste samo na toj fronti: tu su i energetski projekti, Ina, fondovi EU. Čime se sve, zapravo, sada bavite? Krenimo od fondova. Kad sam preuzeo dužnost ministra, imali smo otvorena četiri natječaja ukupne vrijednosti od 1,1 milijarde kuna, ali relativno malo prijava. Gotovo mjesec dana slušao sam poduzetnike i konzultante kako je gotovo svakom poduzetniku zbog bankabilnosti i solventnosti teško zadovoljiti uvjete. Počeli smo analizirati kako su se dogodili takvi uvjeti i tko ih je stvarao. Najprije mi se pokušalo imputirati da je to nametnula Europska komisija, no to nije točno. Pravila smo pisali sami. Konzultirali smo se s regionalnim razvojnim agencijama, HGK-om, HUP-om, HOK-om, s barem trideset poduzetnika koji su dvojili o tome trebaju li se prijaviti ili su se već prijavili pa zapeli u nekoj fazi. Zatim smo sastavili nova, pojednostavljena pravila, zatvorili natječaje i za deset ih dana ponovno raspisujemo pod drugačijim uvjetima.
Pod kojim uvjetima, što je pojednostavljeno? Smanjili smo broj koraka koje poduzetnik prolazi, dokumentacija će biti jednostavnija, više neće biti potrebe za kolateralom kao do sada, smanjeni su polozi, neće biti tako visoki pragovi u minimalnoj odobrenoj subvenciji te se poduzetnici više neće mučiti s javnom nabavom. Analizirali smo i koje financijske instrumente poduzetnik mora osigurati. Fasciniralo me, i ne znam komu je to uopće palo na pamet, da u trenutku podnošenja prijave morate dostaviti financijski instrument kojim štitite cijelu investiciju, odnosno bankovno jamstvo kojim, zapravo, štitite europski novac koji smo već dva puta platili i privatni kapital s kojim ulazite u investiciju. To je potpuno suludo. Zato smo rekli da je za početak potrebno pismo namjere ovjereno kod javnog bilježnika u kojem se poduzetnik obvezuje da će do trenutka sklapanja ugovora dostaviti instrument osiguranja, ali samo za dio koji dobiva iz Europske unije. I, prema mojemu mišljenju, najbolje je rješenje da se dokumentacija može dopunjavati.
