Home / Biznis i politika / Panamski dokumenti

Panamski dokumenti

Iako postoji ‘legalno’ izbjegavanje poreza, neupitno je da su matične države oštećene. Koliko god nevjerojatno, postoje i opravdani razlozi za skrivanje novca poput čuvanja korporativne tajne, skrivanja stvarnog bogatstva (koliko su tvrtka ili pojedinac bogati) ili skrivanja identiteta zbog sigurnosnih razloga. Ti se ipak rjeđe nalaze, uglavnom je riječ o sumnjivim robotama, o etici da i ne govorimo.

M ediji još od skandala WikiLeaks nisu imali toliko svježe sirovine za pre-radu i punjenje stupaca koliko im je donijelo najnovije curenje ‘Panam-skih dokumenata’, afera čiji je naziv iznenađujuće raskršćio s popularnim dodavanjem ‘leaks’ (curenje) svakoj provali neugodnih istina. Nije da svijet ne zna za porezna utočišta i da većina dobro potkoženih pripadnika raznih globalnih elita ima pokoji skriveni računčić težak milijune i milijarde, ali vidjeti crno na bijelo dubinu muljanja i konkretna imena uvijek posebno zabavlja. Javnost se tako početkom ovog tjedna mogla s pravedničkim gnjevom sladiti šiklanjem imena i računa koje se moglo naći u povjerljivim dokumentima panamske odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca.

Odavde nadalje nije teško pogoditi zaplet, riječ je o društvu vršnih pravnika koji su našli unosnu nišu, pomoć raznim bogatašima, političarima, diktatorima i kriminalcima svijeta u zaobilaženju poreza i sankcija te pranju novca. Izrazito ne iznenađuje prisutnost desetaka bivših i aktualnih svjetskih lidera i još više njima bliskih suradnika, prijatelja i članova obitelji u provaljenim dokumentima, od islamskog premijera Sigmundura Daviđa Gunnaugssona preko Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga do pokojnog oca britanskog premijera Davida Camerona. Od banaka ističu se uobičajeni sumnjivci HSBC i Credit Suisse, dvije banke koje su već plaćale milijarde dolara kazne u Americi za pranje novca. Naravno, u ovom slučaju odbacuju s gnušanjem insinuacije ilegalnog pomaganja klijentima da izbjegnu poreze i operu novac.

Tko je izvor iza više od 11 milijuna dokumenata još nije poznato, iako je za vjerovati da će pogođene elite dati sve da saznaju ime i prezime svoje muke, a dokumente je prvi dobio njemački Süddeutsche Zeitung, koji je onda upisao Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ), neprofitnu mrežu više od 190 novinara iz više od 65 zemalja svijeta, kao pomoć u analizi tolike količine materijala. Iz Mossack Fonsece odbacili su sve optužbe da kako tvrdeći kako je gotovo nemoguće raditi ono za što se tvrtku optužuje da je radila, primjerice izmišljanje lažnih korisnika računa kako bi se sakrio stvarni. ‘Ne omogućujemo korisničke usluge za obmanjivanje banaka. Teško je, praktički nemoguće, ne dati bankama identitet konačnih korisnika i izvora sredstava’, tvrde. To bi bilo izravno kršenje zakona, ali u panamskoj radionici za specijalne namjene žele ostaviti dojam upotrebe legalnih, koliko god etički upitnih, praksi.

Načelna klasifikacija kaže da porezna evazija znači nezakonitu utaju poreza, a porezno izbjegavanje označava zakonito izbjegavanje plaćanja poreza uz pomoć raznih zakonskih rupa i nedorečenosti. Izrazi su inače sinonimi, ali u poreznoj terminologiji znače različite stvari. Obrana državice Luksemburg nedavno se zasnimivala na potonjem, prema tamošnjim vlastima njihov iznimno pogodan porezni sustav, zapravo prijateljsko dogovaranje o što manjem porezu za velike kompanije, okarakteriziran je kao porezna konkurentnost. Ovdje su stvari nešto mutnije, inicijalni nalazi sugeriraju ponajprije pomaganje raznim individualnim klijentima da izbjegnu vezivanje svog imena s konkretnim računima. Fiktivni identitet, pak, sasvim je ilegalan, stoga ne čudi nglasak na upravo tom elementu u obrani odvjetničke tvrtke. Razlozi za korištenje nišnim uslugama tvrtke Mossack Fonseca su izbjegavanje plaćanja poreza, skrivanje stvarnog vlasnika bogatstva, pranje novca i prikrivanje izvora novca, redom nezakonite djelatnosti koje će teško potpasti pod varijantu poreznog izbjegavanja.

Klasična metoda ostvarivanja navedenih djelatnosti osnivanje je lažne kompanije (shell company) koja služi odavanju dojma zakonite kompanije, premda se isključivo bavi novčarskim operacijama, i prikrivanju stvarnog vlasnika (vlasnici su službeni ljudi zaposleni u kompaniji, što nije istina). Tu u igru ulazi drugi ključan element – offshore bankarski centar, jer se takvu kompaniju ne može osnovati bilo gdje, potrebna je prijateljski nastrojena lokacija, poput Bahama ili Paname, čija regulativa omogućuje vrlo ograničen raspon instrumenta za utvrđivanje istinskog identiteta vlasnika, izvora novca i ostalih delikatnih detalja, a za svoje usluge traži simbolične porezne naknade. S ta dva alata otvara se cijeli svijet mogućnosti u pogledu pranja novca, skrivanja računa i izbjegavanja sankcija. Britanski Guardian prenio je uradak korisnika društvene mreže Reddit DanGliesacka, koji je maksimalno jednostavno objasnio kako stvar funkcioniira na primjeru petogodišnjaka.

Njegova verzija ide ovako. Kada dobiješ džeparac, staviš ga u kasici-prasicu koja je u tvom ormaru. Tvoja mama to zna i svako malo provjeri kakva je situacija, koliko si novca staviš u kasici-prasicu i jesli li ga potrošio. U nekom trenutku dosadi ti njuškanje tvoje mame i odlučiš kod svog prijatelja staviti drugu kasici-prasicu sa svojim imenom, a njegova je mama neće gledati zato što nema vremena. Uskoro svi klinici u susjedstvu saznaju za pogodnosti kod prijatelja i počnu odlagati svoje prave kasice-prasice, ali njegova mama za to sazna, naljuti se i nazove njihove roditelje. Kako upozorava DanGliesack, nisu svi to napravili iz loših pobuda, ali većina jest i to je, više-manje, kraj lekcije. Mnogi važni ljudi skrivali su svoje prave kasice-prasice u Panami, a procureni podaci i posljedične istrage otkrit će tko je bio zločest, a tko nije.

Koliko god nevjerojatno, postoje i opravdani razlozi za skrivanje kasice-prasice poput čuvanja korporativne tajne, skrivanja stvarnog bogatstva (skromnost ili naprosto želja da poslovni suradnici ne znaju koliko je neka kompanija ili pojedinac bogata) ili skrivanje identiteta iz sigurnosnih razloga. To se, ruku na srce, nešto rjeđi nalazi, uglavnom bude riječ o sumnjivim robotama.

Vrijednost takvih afera nije toliko u otkrivanju prljavih poslova s obzirom na to da je riječ o općem mjestu i javnosti poznatim praksama skrivanja i pranja novca, koliko u davanju uvida u konkretna način funkcioniranja takvih poslova, pri čemu su neka imena, poput islamskog premijera ili obitelji britanskog zgodni bonus. Od raznih diktatora ne-kako se očekuje tajni račun, mnogi bi vjerojatno bili razočarani da je drugačije, ali kada se na popisu nađu moralne vertikale Zapada ili njihove obitelji, stvar dobije posebno sladak okus.