Pravilnik koji omogućava ‘državnim’ liječnicima dodatni rad u privatnom sektoru nije trajno rješenje za hrvatsko zdravstvo koje grca u neprirodnoj simbiozi između neefikasnog i skupog državnog sustava i znatno kvalitetnije i isplativije privatne prakse.
Dok pacijenti već osjećaju zdravstvenu štedljivost novog ministra, liječnicima se omogućava ‘legalni fuš’. Novi pravilnik kojim se uređuje svojevrsno zdravstveno javno-privatno partnerstvo, odnosno dopušta liječnicima iz državnog sektora da rade i u bolnicama i u privatnoj praksi, ministar zdravlja Dario Nakić pokušava vatrogasnom mjerom zadržati liječnike u Hrvatskoj. Barem dok se ne izradi trajno rješenje koje bi s jedne strane zadržalo liječnike u Hrvatskoj, a s druge strane posložilo zdravstveni sustav tako da funkcionira. Do tada bolnički liječnici mogu zatražiti dopuštenje od ravnatelja i u svoje slobodno vrijeme raditi u privatnoj praksi.
U primarnoj zaštiti, dakle riječ je o liječnicima obiteljske medicine, taj suživot između privatnoga i javnoga normalno funkcionira jer je većina ordinacija već u koncesiji i oni rade po cijenama Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje. Međutim, specijalisti i supspecijalisti u privatnim poliklinikama većinom nemaju ugovor s HZZO-om i u tom segmentu tržište određuje koje će grane biti zastupljenije u privatnom sektoru, odnosno za što su ljudi spremni izdvojiti novac. – Država bi trebala omogućiti svima, bez obzira na vlasništvo, da i pacijente preko HZZO-ove uputnice primaju prema jednakim cjenovnim uvjetima, pa bi privatnici mogli sami odrediti koliko bi pacijenata primili. Tako bi trebali profitirati pacijenti jer bi se državno zdravstvo rasteretilo, a i jedni i drugi upriličili bi jednak iznos za pacijenta. Država bi mogla odrediti, što dijelom već radi, u kojim je segmentima takva vrsta suradnje potrebna – objašnjava Slaven Janečić, ravnatelj Poliklinike Aviva.
Prema toj logici, privatnik bi od pacijenata naplaćivao samo razliku između HZZO-ove i svoje, prave tržišne cijene. Upravo su cijene usluga dijelom kamen spoticanja. Naime, usluge u bolnicama propisane su prema HZZO-ovu cjeniku i manje su od tržišnih. Tako se dogodi da bolnice HZZO-u fakturiraju manje cijene od privatnika, što znači i manji prihod za bolnice, dakle i manje plaće liječnicima i medicinskim sestrama, što potiče nezadovoljstvo i pogoršava uvjete rada te izaziva odlazak medicinskog osoblja iz Hrvatske.
Prema podacima Hrvatske liječničke komore, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju podneseno je 1309 zahtjeva liječnika za potvrde koje su im potrebne za rad u inozemstvu, odnosno riječ je o 1021 liječniku. – Komora ne zna koliko je točno liječnika otišlo jer se nisu dužni javiti kad odu i dobiju posao u inozemstvu, no već je podatak koliko ih je zatražilo potvrdu, što iskazuje ozbiljnu namjeru za odlazak u inozemstvo, dovoljno poražavajući. Uostalom, na terenu se vidi koliko ih odlazi. Primjerice, 2011. u bolničkom je sustavu bilo 7007 liječnika specijalista, a 1. travnja 2015. bilo ih je 6019, što znači da u četiri godine imamo gotovo tisuću bolničkih specijalista manje. Vjerojatno su neki otišli u mirovinu, ali sigurno ih je većina otišla raditi van jer je od 1309 zahtjeva koliko je zaprimila Komora čak 814 stiglo od liječnika specijalista.
Pritom treba imati na umu da hrvatskom zdravstvu ionako nedostaje oko 2500 bolničkih specijalista da bismo dosegnuli prosječan broj liječnika na 1000 stanovnika, što je prosjek u Europskoj uniji. Nedostaje nam i liječnika obiteljske medicine, otprilike 400, a gdje su tek pedijatri i drugi – objašnjavaju nam u Hrvatskoj liječničkoj komori. Spomenute informacije možda običnom čovjeku ne znače mnogo, osim da takve vrste liječnika više neće biti u sustavu, no to je enorman gubitak. Pod pretpostavkom da je svih 814 liječnika sa specijalizacijom otišlo iz Hrvatske, država je tako izgubila više od dvije milijarde kuna! Zvuči blesavo? To svakako nije.
Naime, školovanje jednog liječnika na medicinskom fakultetu stoji oko 638.000 kuna, stažiranje pak oko 114.000 kuna, a specijalizacija otprilike 1,9 milijuna kuna. Podaci su to koje je Lider dobio iz zdravstvenog sustava i pokazuju prosjek po obrazovanom liječniku. Iz nekoliko izvora dobili smo informaciju da spomenuti podaci nisu daleko od istine (dakle, riječ je o trošku koji država snosi za svakog liječnika od njegova upisa na fakultet, a podatak o trošku specijalizacije jest prosjek). Ako liječnik završi supspecijalizaciju, to je trošak od dodatnih 760.000 kuna kojim se trošak ukupnog obrazovanja takvog liječnika penje na 3,4 milijuna kuna. Većina liječnika državu stoji oko 2,6 milijuna kuna. I sada zamislite u koliko je zavidnoj situaciji Njemačka, za koju je dozvolu zatražilo 288 liječnika – pod pretpostavkom da su svi završili specijalizaciju, njemački sustav uštedio je sto milijuna eura, a hrvatski toliko izgubio.
Ministar Nakić novim pravilnikom pokušava zadržati barem dio liječnika, no problemi zdravstva mnogo su dublji i desetljećima se nagomilavaju. Cijene usluga dio su problema. U načelu, trebale bi biti postavljene tako da se bolnicama omogući da naplatom, u ovom slučaju od HZZO-a, pokriju sve troškove, pa nešto i zarade, ali to kod nas nije slučaj. Normativi postoje, ali na kraju su ipak prilagođeni količini novca dostupnog u sustavu, zbog čega su niži od tržišnih za privatne poliklinike.
– Ipak, moramo shvatiti da je naš zdravstveni sustav usmjeren na to da bude dostupan svima, što u svakom slučaju pozdravljam, ali to znači da će velik dio bolnica u Hrvatskoj biti neprofitabilan. Ne može jedna bolnica u manjemu mjestu imati sve usluge jer za to nema dovoljno pacijenata. Ako ondje jedan liječnički tim radi na 50 posto kapaciteta, ne može biti profitabilan – kaže Janečić. I u tome je djelomičan problem. Naime, dosadašnji ministri kupovali su razne skupocjene aparate za bolnice koje jednostavno nemaju tolike kapacitete. Tako, kažu nam sugovornici iz sustava, svaka od bolnica u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru, gradovima koji su jedan od drugoga udaljeni manje od 50 kilometara, ima magnet koji ne ispuni ni pola svoga kapaciteta.
Međutim, nije problem samo među gradovima nego i u njima. U Zagrebu su na sto metara udaljenosti dva rodišta, s dva šefa; na dvjesto metara zračne udaljenosti jedni liječnici operiraju u lošijim uvjetima, a u drugoj je bolnici nekoliko operacijskih dvorana gotovo prazno. U Austriji je manje dijagnostičkih aparata prema broju stanovnika i gotovo nema lista čekanja, a u Hrvatskoj su one gorijski čvor koji još nitko nije raspeljao, a skupocjene aparate ima skoro svaka bolnica.
U cijeloj toj zbrici normalno je da su cijene privatnih ustanova više, za što postoji nekoliko razloga. Svaki privatnik sâm je odgovoran za ulaganje u ordinaciju i ne može nadoknaditi gubitke. U većini slučajeva u takvoj ordinaciji ima manje pacijenata, dijelom zbog potražnje, dijelom zato što liječnik proveđe više vremena s pacijentom, čemu se prilagođava i cijena. Na kraju, ako liječnik u privatnoj praksi nema dovoljno pacijenata, neće si moći isplatiti plaću, preuzima taj rizik. Povrh svega, u ovom je trenutku velik pritisak na cijene i u privatnim poliklinikama, one padaju, pri čemu neke čak graniče s dampiranjem.
Postoji i skriveni suživot između privatnog i javnog. Obrazovanje liječnika stoji, i to poprilično ako je riječ o specijalizaciji, ali u cijeloj toj gunguli privatnici su se dosjetili kako ih besplatno obrazovati. Neki liječnici privatnih poliklinika (ne tvrdimo da to rade svi, riječ je o, nadamo se, izoliranim slučajevima) daju otkaz i odu na specijalizaciju i/ili supspecijalizaciju u bolnicu. Ondje rade i obrazuju se te se, kada završe sa svime, vrate u privatnu polikliniku. Javne bolnice takve liječnike ne zadržavaju ugovorom; neki tvrde da takva praksa nije uobičajena, da ih zadržavaju. Privatnici koji svoje liječnike o svome trošku šalju na supspecijalizaciju, koja stoji oko 100.000 eura, ugovorom ih zadržavaju u svojoj poliklinici dok ne isplate ulaganje.
Da je zdravstveni sustav u mnogočemu doveden do apsurd, mnoge više ne iznenađuje. Jedna od apsurd/prijetnji jest Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje koji, uz to što je regulator sustava, nudi i prodaje usluge dopunskoga zdravstvenog osiguranja. Takav primjer apsurdusa donećavno je postojao i u Sloveniji, no ondje su dobili tužbu Europske komisije u kojoj je pisalo da krše mnoge europske smjernice, zbog čega im je prijetila blokada povlačenja novca iz fondova EU.
U Hrvatskoj je gotovo identična situacija. HZZO regulira sustav dopunskog osiguranja i istodobno prodaje te police. Poblem je što se cijena ne slaže s aktuarskim izračunima i jer je ona, gledaju li se zakoni i regulativa koja vrijedi za sve osiguravatelje, zapravo protuzakonita. Prema našim saznanjima, cijena police dopunskog osiguranja, da bi bila u skladu s osiguravateljskim poslovanjem, trebala bi biti oko 130 kuna, a ne 70 kuna kao što je danas slučaj. Političkim odlukama koje su bile utemeljene isključivo na populističkim namjerama bivši su ministri zdravstva donosili odluke koje su izazvale nesagledive štete. I one na godinu stoe oko 2,5 milijardi kuna. Naime, dug zdravstva 2011. bio je 5,7 milijardi kuna. Sanacijom 2012. – 2014. sustav se spašavao upumpavanjem pet milijardi, no smanjenje doprinos za police dopunskog osiguranja izazvalo je daljnje gubitke, zbog čega je danas ukupni dug oko 6,2 milijarde kuna.
Sve spomenuto samo je kap u moru problema zdravstva, na koje su pacijenti već i oguglali. Oni samo žele kvalitetnu i brzu uslugu. Budući da zdravlje nema cijenu, svatko od nas izdvojit će koliko god novca treba samo da bolest nestane. Svejedno nam je pritom je li nam pomogla privatna poliklinika ili javna bolnica, samo da je zdravlja.
