Inteligentna ispomoć snagama reda

Nakon posjeta kraljice Elizabete II. Sloveniji dogodili su se tektonski poremećaji u Hrvatskoj. Zato treba osluškivati što Ujedinjeno Kraljevstvo sad želi (u)činiti u Jugoistočnoj Europi.

‘Zapadnobalkanski’ atribut turneje aktualnoj hrvatskoj politici nije drag, ali to ne mijenja britansku politiku koja je politički pojam ‘zapadni Balkan’ izmislišta, osmislišta i uspješno održavala dvadesetak godina. Bišli su nas princ Charles i vojvotkinja Camilla. Zapravo su posjetom Hrvatskoj započeli svoju zapadnobalkansku turneju koja je nastavljena u Kosovu, Crnoj Gori i Srbiji. Iako kraljevska obitelj nema izvršnih političkih ovlasti, svaka je njezina javna gesta, svaki posjet, svaka turneja simbolična politička poruka. Zato nakon što protokolarno klecnete pred Charlesom (ako ste žensko) ili samo učinite naklon glavom iz vrata (ako ste muško), treba pažljivo oslušnati što Ujedinjeno Kraljevstvo želi (u)činiti u Jugoistočnoj Europi.

U politički intenzivnim vremenima kakva su ova današnja, britanska politika često slijedi savjet vanjskopolitičkog ministra Douglasta Hurda britanskog diplomaciji iz razdoblja raspada Jugoslavije: ‘Budite spremni zadavati udarce iznad svoje kategorije.’ I tako učiniše. Britanska je politika bila glavni ratni i poslijeratni politički menadžer na postjugoslavenskom prostoru (SAD je samo snagom napravio daytonski mir), glavni instruktor Haaškog suda, glavni kreator i provoditelj koncepta ‘zapadnobalkanskog paketa’ u proširenju EU. Zato osobno imam dvojak odnos prema britanskoj vanjskoj politici: divljenje prema njezinoj sustavnosti, operativnosti, temeljnosti i postojanosti, diplomatskoj vještini i stilu. I žaljenje što je baš uvijek u povijesti, a ne samo u posljednjih četvrt stoljeća, britanska politika bila dosljedno suprotstavljena ključnim hrvatskim državnim interesima: jakoj i stabilnoj državi sa stabilnim, europski integriranim susjedstvom.

Nema baš nikakvih dokaza da se u toj britanskoj konceptiji Balkana kao državno nedovršenog prostora i Hrvatske kao neželjene, slučajne države bilo što do danas suštinski promijenilo. U prilog tome govori i presudni britanski utjecaj na recentnu europsku politiku prema BiH, putem tzv. britansko-njemačke inicijative kojom je BiH dopušteno da podnese zahtjev za pristup EU, a da prethodno ne otkloni diskriminacijske odredbe iz svojega izbornog zakonodavstva naložene presudom Europskog suda u predmetu Sejdić – Finci.

Naoko, time se podupire što brži pristup BiH Uniji. U stvarnosti, time se odgađa povratak izbornoj ravnomjernosti ne samo nacionalnih manjina, već i Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH i odgađa se obveza ustrojavanja BiH kao održive europske države. Zapravo, podržava se krizno stanje. Posljedično, Hrvatska i dalje nema sigurno i stabilno susjedstvo…

Ako na posjet kraljevske obitelji gledamo kao na političku poruku, valja primijetiti da se dogodio u trenutku kada SAD želi žurno proširiti NATO na Crnu Goru, koja već ima pozivnicu, ali i na BiH unatoč protivljenju Republike Srpske i Milorada Dodika kao jednog od glavnih Putinovih igrača u ‘regionu’, na Kosovu, a volio bi u perspektivi i Srbiju u tom savezu. No službeni se Beograd javno zalaže za neutralnost, želi u EU, ali ne i u NATO, a poljavnje razvija vojnu suradnju s Putinovom Rusijom i glavni je njezin ekonomski, ponajprije energetski igrač u regiji. Srbija zapravo traži predsedan – da postane prva postkomunistička država koja izričito javno odbija članstvo u NATO-savezu, a istodobno želi članstvo u EU.

U vrijeme obnove hladnoratovskih odnosa između Washingtona i Moskve, duboke političke krize EU i bliskoistočnoga migrantsko-ratnog izazova presedan kojim bi Srbija bila puštena u EU bez članstva u NATO-u od nje bi napravio Putinova trojanskoga konja za još jednu destabilizaciju EU u našem susjedstvu. To se Hrvatske itekako tiče.

I zato valja pozorno pratiti inicijative britanske politike nakon što princ i vojvotkinja završe svoju regionalnu vizitu. I prisjetiti se što se događalo nakon što je kraljica Elizabeta II. posjetila Sloveniju u jesen 2008.: Slovenija je dobila placet za blokiranje hrvatskih pristupnih pregovora na sporu u vezi s razgrančenjem Piranskog zaljeva, Sanader je primoran na ostavku, počeli su različiti nevladini destabilizacijski prosvjedi, iskustvom je problem topničkih dnevnika pred Haaškim sudom… A izgledalo je tako idilično: došla kraljica i dobila lipicanca. Kad igraju svjetski prvaci političkog menadžmenta, svaki kraljičin lipicanac trči na duge staze.