Subvencije Država štedi na đacima, ali razbacuje se novcem za njihov prijevoz

Proračun za 2016. najavljuje se kao ključan za iščitavanje politike nove vlade. Ispao je čista ‘kamilica’. Sad izgleda da ni to nije onaj pravi dokument. A šaptači iz EK, MMF-a, Svjetske banke šalju sve više ideja.

Možda i nehotice, najbolju ocjenu proračuna za 2016. dao je zastupnik Mosta Ivan Lovrinović kad je upotrijebio poznatu frazu da je to ‘vatrogasno rješenje’. Obično se ne razmišlja o tome što vatrogasno rješenje zapravo znači. Nesretnici kojima su gorjeli stan ili kuća pa su došli vatrogasci najbolje znaju ispričati kolika je dodatna šteta bila od gašenja vatre hektolitrima vode.

Čekali smo premijera. Onda smo čekali proračun. Sad čekamo nekakvu domaću zadaću koju od Hrvatske traži Europska komisija. U tom čekanju, kad Vlada ne izlazi s motivirajućom, visokokvalitetnom predstavljenjem, hrvatskim specifičnostima prilagođenom vizijom koja će stvoriti široku frontu saveznika, javljaju se mnogi šaptači. Svjetska banka predlaže svoje ideje, MMF svoje, Europska komisija svoje, retniške agencije svoje… Zanimljivo, nitko, ali baš nitko od nabrojenih ne traži od Hrvatske da jača svoj izvozni sektor. Istina, pričaju se stare priče o konkurentnosti, ali to je ipak priča koja je u krajnjoj liniji usmjerena na olakšavanje prodaje stranim tvrtkama na hrvatskom tržištu. Premijer Orešković zbunjuje jer nudi preširok spektar najavljenih lijekova. I on se drži priče o stranim investicijama, a ne spominje da investicije dolaze kad poduzetnik ima snage i potpore naći vanjsko tržište. Obraćajući se HGK-ovim članovima u srijedu, Orešković govorio o startupovima, koji jesu važni. Ali istodobno ne vidi da se diljem Hrvatske grade, otvaraju i počinju proizvoditi pogoni i cijele tvornice klasičnih proizvoda. Ako poduzetnici to uspijevaju uza sve državne utege, kakva bi tek čudesna činili da uz upravljanje javnim dugom upravo oni postanu igrači kojima će biti podređene sve druge potrebe.

Da Orešković i njegova ekipa naprave takav ekonomski program, da ne idu slijepo provoditi ono što im netko izvana savjetuje i da ne prave unutarnje kompromise, izgledi bi bili veći. Kad premijer nema jasne i jednostavne kriterije što mu je doista važno, onda će ga u sastavljanju proračuna svaka pogođena interesna skupina moći stjerati uza zid. Pri čemu se u te skupine ubrajaju, naravno, i političari iz vladajuće koalicije.

Fućkaš proračun ako u vrijeme rasprave o njemu pred Saborom nema bar dvije ljutite skupine proračunskih gubitnika. I ako bar dva ministra nisu koliko-toliko ozbiljno zaprijetila ostavkom jer su im, prema njihovu mišljenju, previše srezana sredstva. A i od ono malo rezanja (znanost, prijevoz učenika) na prvih nekoliko novinskih napisa hitno se odustalo.

Jedinu hrabrost premijer i ministar financija, jednako kao i njihovi prethodnici, iskazali su prema rezanju takozvanih materijalnih troškova. To je postalo sasvim politički prihvatljivo. Sintagma ‘materijalni trošak’ zvuči kao da iza nje ne postoje živi ljudi. Zaposljenici u tvrtkama koji proizvode uredski i toaletni materijal, izdaju stručnu literaturu, investicijski održavaju zgrade i opremu, pružaju telekomunikacijske ili klasične poštanske usluge… manje su važni od zaposljenika u državnom aparatu.

Da se ne bi otpustilo (ni diralo u primanju), recimo, ptero zaposlenih u javnom sektoru, sasvim je prihvatljivo rezati materijalne troškove zbog kojih će u tvrtkama dobavljacima biti otpušteno ptero zaposlenih. Molim da mi netko dokaže kako je, ako se već mora birati, uvijek bolje otpustiti još ljudi u realnom sektoru, a ostaviti one u javnome? Zar im je multiplikator potrošnje različit? Oreškovićeva vlada ovako nastavlja besmislice kojima je bivši premijer Milanović objašnjavao zašto u četiri godine u javnom sektoru nije smažen broj zaposlenih proporcionalno otkazima u realnom sektoru.

Jedan od gromoglasnih neuspjeha Milanovićeve vlade svakako je bio outsourcing. Prisjetio sam se toga listajući komplekte Lidera. Prije dvije godine, u jeku kampanje protiv outsourcinga, procijenili smo da je privatno čišćenje škola čak 40 posto jeftinije od državnoga. No lobi čistačica i kuharica zaustavio je pokušaj uštede u državnom proračunu. Nešto slično događa se danas. Vlada je u prvom prijedlogu proračuna skresala subvencije učenicima za javni prijevoz do svojih škola. Orešković i Marić brzo su popustili i vratili dio subvencija do kraja ove školske godine, a od jeseni se najavljuje novi model prijevoza u skladu s imovinskim cenzusom (koji tek treba uvesti). No ne bih ovdje o nužnosti ulaganja u znanje (tu su proračunske škare opet najoštrije), nego o isplativosti poslovanja s državom. Naime, Jutarnji je podsjetio da je učenički prijevoz, otkad ga plaća država, po-skupio i do 200 posto! Država je, dakle, najpoželjniji partner. Pa ako se još kandidati za posao spretno umreže, podijele teritorij i drže bezobrazno visoke cijene, zarada je još veća. Bojim se da bi, prema tom modelu, i outsourcing rezultirao sličnom bedastoćom – privatne čistačice bile bi u prvi mah jeftinije, ali bi vrlo brzo digle cijene do neba. Zato postoji jednostavnija logika od kresanja subvencija. Kad bi državni činovnici radili svoj posao, ne bi učenička mjesečna karta postala skuplja od radničke, a prije subvencioniranja prijevoza autobuseri su vozili djecu 40 posto jeftinije. Lijepa je zarada kad se prijevoz desetak kilometara od Vrbovečke Dubrave do Vrbovca naplaćuje 1100 kuna po dačkoj glavi na mjesec. Skoro kao da se voze takšijem. Stoga bi revizija cijena prema kojima prijevoznici djecu voze, a državu vozaju postigla veće ili bar jednake uštede kao i kresanje subvencija.