PIŠE JASMINA TRSTENJAK

Hrvatska se energetska politika mijenja. Opet. I Hrvatska bi, ako ćemo suditi prema potezima i izjavama iz redova nove vlade, mogla dobiti novi energetski portret. Prijašnja je vlada energetiku izbacila u prvi plan i samo ubrzala neke projekte na fosilna goriva koji su se planirali/razvijali godinama. Sadašnja pak tim je projektima dala novu konturu; nije ih se odrekla, ali im želi pristupiti drugačije. I planira se nešto više okrenuti obnovljivcima još ne-spremnima za potpunu tržišnu utakmicu.

Da, promjene donosi svaka vlada. Na to smo već naviknuti. Poznato je da loše vodimo računa o vremenu i da prečesto krećemo ispočetka. A posljednjih se godina glavna energetska priča vrti oko istih projekata: istraživanja i eksploatacija nafte i plina na Jadranu, LNG terminala na Krku, Plomina C i još pokoje termoelektrane. Pristup tim projektima još je jednom potvrdio dvije vrlo važne stvari. Prvo, Hrvatska ne promišlja strateški i nema dugoročnu strategiju energetskog razvoja. A ona iz 2009. mogla bi se revidirati, s obzirom na to da se 2009. i promjene koje su se dogodile od tada do danas u svim nijansama gospodarskog i inog života čine kao neki drugi svijet koji više ne postoji. I drugo, energija je uvijek (geo)politika. I slijepac bi to vidio u preokretu u razvoju LNG terminala na Krku nakon nedavnog posjeta posebnog izaslanika za energetiku američkog Ministarstva vanjskih poslova Amosa Hochsteina.

LNG projekt trebao bi diverzificirati opskrbu i smanjiti ovisnost o ruskom plinu, a ističe se kao najveći prioritet nove vlade i na popisu je prioriteta EU. Prijašnja je vlada razvijala veliki kopneni terminal s kapacitetom od četiri do šest milijardi. Struka je zbog volatilnosti na plinskom tržištu zagovarala manji, plutajući, na što se politika godinama oglašivala. A onda su na sastanak s novom vladom došli Amerikanci, koji već mjesečima pritišću, i preko noći je LNG projekt dobio nove obrise plutajućeg terminala koji bi trebao zaživjeti do 2019. Pitanje je sada koliko je to skladno s interesima EU, koji je već ‘ispucao’ znatna sredstva za izradu studija za kopneni terminal. Mnogo je pitanja. Jedno od njih je i što će reći Europska komisija za Plomin C. Još se čeka njezino odobrenje zbog sporne klauzule o HEP-ovu otkupu električne energije prema fiksnoj cijeni od Marubenija. No kako je nedavno izjavio ministar poduzetništva i obrta Darko Horvat, od Plomina C nije se odustalo, ali on mora stvoriti pretpostavke za ulazak obnovljivih izvora u elektroenergetski sustav. ‘Prebačen’ je na struku. I istraživanja i proizvodnja nafte i plina na kopnu idu dalje, a oni na moru na svojevrsnom su čekanju. Kako bilo, svi su ti projekti u ovom trenutku u statusu quo. Iako se čini da su bliže realizaciji nego ikada. I otvaraju novi prostor za još jednu staro/novu raspravu – treba li se Hrvatska odreći ili razvijati projekte na fosilna goriva, može li uopće bez takvih projekata ili se treba više fokusirati na projekte obnovljivih izvora energije? Gdje je najveći potencijal?

Počinimo od energetske slike Hrvatske. Ovisnost EU o uvozu energije, posebno nafte i plina, glavni je izvor političke zabrinutosti. Činjenica je i da cijela Europa, a to uključuje i Hrvatsku, nema dovoljno energije, bilo da je riječ o električnoj energiji, plinu ili nafti. Trenutačni hrvatski energetski portret nije sjajan. U prvih 11 mjeseci 2015. proizvodnja, uvoz i prerada sirove nafte te proizvodnja i uvoz naftnih derivata bilježe rast. Zabilježen je pad proizvodnje električne energije, i to zbog znatno klimatski sušnije godine od prošlih. Iz istog se razloga povećao uvoz električne energije kako bi se nadomjestili potrebni kapaciteti. Proizvodnja hidroelektrana manja je za oko četvrtinu ukupne proizvodnje u 2014., a proizvodnja termoelektrana povećana je za oko šest posto. Porast proizvodnje električne energije iz nekonvencionalnih obnovljivih izvora povećan je za 30-ak posto, što je rezultat gradnje vjetroelektrana i ostalih distribuiranih generacijskih objekata. Prema najsježijim podacima Eurostata, Hrvatska je u 2013. imala 28,1 posto obnovljive energije u ukupnoj potrošnji, a 2014. 27,9 posto. Na prvi pogled cilj od 20 posto do 2020. već je postignut. No pogleda li se ista statistička tablica, u 2005. Hrvatska ispunjava udjel veći od 22 posto obnovljive energije u ukupnoj potrošnji energije.

Metodologija koja je odredila cilj imala je fiksni dio od pet posto, što očito govori da Hrvatska nije zadovoljila potrebno povećanje. Zaključno, povećanje od 2005. do kraja 2014. iznosi samo oko pet posto, a uzevši u obzir da je potrošnja energije stagnirala u odnosu na 2005., porast objektivno ne daje mjesto optimizmu. Riječ je o promjeni metodologije u obračunu toplinske energije, a ne povećanju proizvodnje u hidroelektranama. Naime, od bazne godine izračuna u Hrvatskoj je sagrađena samo jedna manja hidroelektrana, a metodologija izračuna hidroenergije uzima u obzir prosjek prethodnih 15 godina svih hidroelektrana tako da se ne očekuje da je neko spektakularno povećanje proizvodnje energije iz hidroenergije pridonijelo takvim rezultatima, posebno uzevši u obzir da se povećanje uočava i kod ostalih država članica.

Štih napominje da upravo struka govori da je trenutačni predviđeni kapacitet objekata koji upotrebljavaju stohastičke izvore obnovljive energije, kao što su vjetar i sunce, pri maksimalnom iznosu i bez utjecaja na sigurnost opskrbe energijom teško je očekivati povećanje tih kapaciteta. Konzervativni pristup govori u prilog gradnji konvencionalnih generacijskih kapaciteta kojima bi se moglo osigurati potrebna rezerva za nove kapacitete u obnovljivoj energiji. Manje konzervativan pristup mogao bi se baviti isplativošću gradnje reverzibilne hidroelektrane, iako iskustva izvan Hrvatske pokazuju da uza znatniji kapacitet nekonvencionalnih obnovljivih izvora reverzibilne hidroelektrane gube svoju prijašnju važnost. Koji će od tih pravaca odabrati Hrvatska, ovisi o brojnim faktorima.

U svakom slučaju, elektrane na fosilna goriva bilo koje vrste upotrebljavaju uvozni energent kojim se samo kratkoročno ostvaruje sigurnost opskrbe u vremenu u kojem postoje zalihe primarnoga goriva na skladištu. S druge strane, povećanjem konvencionalnih kapaciteta moguće je povećati i generacijske kapacitete koji upotrebljavaju obnovljive izvore energije. S obzirom na to da se očekuje napredak tehnologije, bitno popravljanje stanja moglo bi se dogoditi u slučaju pronalaska odgovarajuće tehnologije skladištenja energije. Nove tehnologije poput tehnologije vodika, akumulatora električne energije većih kapaciteta pa i nuklearne fuzije ipak još neće biti dostupne.

Hoće li se graditi kapaciteti koji se kao gorivom koriste ugljenom i hoće li se i dalje istraživati i eksploatirati ugljikovodici, ovisi i o tržištu, cijenama, tehnologiji i pravilima ponašanja vezano uz klimatske promjene. Jedan dio struke tako će reći da je izvrsno vrijeme za Plomin C na ugljen jer zlatno doba ugljena prolazi i cijene su pale. Očekuje se daljnji pad cijena ugljena, a razlozi su u restrukturiranju kineske industrije. Drugi će pak reći da će upravo zbog zatvaranja ugljenokopa u Kini cijene rasti i postavljaju pitanje je li u tom kontekstu isplativa gradnja Plomina C. Dodatni udarac ugljenu koji navode dao je i klimatski sporazum iz Pariza. Treći pak konstatiraju da će si Hrvatska gradnjom TE na ugljen zapečatiti put prema održivom razvoju.

Štih napominje i da su uz današnje cijene sirove nafte na tržištu isplativi eksploatacijski izvori koji tu cijenu mogu pratiti. A na cijenu utječe više faktora na koje u okvirima Hrvatske nema utjecaja. Vlastitim izvorima Hrvatska bi, uz određenu razinu regulacije tržišta, mogla držati pod kontrolom cijene energije. No postavlja se pitanje može li se te vlastite izvore eksploatirati prema prihvatljivoj cijeni i hoće li EU dopustiti potrebnu razinu regulacije. S druge strane, diverzifikacija dobavnih pravaca isto tako može povoljno utjecati na stabilnost cijena.

Ponekad je dovoljno imati infrastrukturu. Bez takvoga infrastrukturnog objekta i ako ne postoji mogućnost u vlastitim resursima, potrošači bi mogli biti prepušteni volji dobavljača energenta u inozemstvu. Ostaje pitanje cijene gradnje takvog objekta, investitora kao i prihvatljivosti gradnje bez obzira na to o kakvom je objektu riječ: termoelektrani, plinovodu, vjetroelektrani, kogeneracijskoj elektrani ili odlagalištu otpada. Štih te ističe činjenicu da su cijene nafte na gotovo povijesno najnižim razinama i to bi trebalo potaknuti na razmišljanje o sigurnosti opskrbe i izvjesnoj energetskoj neovisnosti Hrvatske.

Najbolji instrument nadzora nad cijenama energenata vlastita je opskrba i u tom bi se smjeru trebale definirati odluke. Međutim, energetika sama po sebi neće pokrenuti investicije – pokretanje proizvodnje i gradnju potrebnih energetskih objekata, od generacijskih do infrastrukturnih i skladišnih, hoće. Iz toga neposredno proizlazi da bi energetska i razvojna strategija trebale biti dobro usklađene. Sada, naravno, nisu. A možda je upravo to dobar prvi korak prema odluci što će se i gdje graditi, a onda i prema novom energetskom portretu Hrvatske.