AL-KHELAIFI Kupnjom Miramaxa Kataraci šire udio u industriji zabave

Katarski beIN Media Group i službeno je preuzeo sto posto dionica Miramaxa, čime se taj holivudski filmski studio pridružio njegovim brojnim brendovima koji se protežu na 24 zemlje. Vlasnik je sportskih televizija i filmskih kanala, a tim potezom želi sljubiti produkciju vlastitog sadržaja s distribucijom. S druge strane, mogao bi Miramaxu, koji već neko vrijeme živi na staroj slavi, udahnuti nov život.

Poznati američki filmski studio Miramax, zaslužan za uvođenje nezavisnog filma u produkciji mainstream, završio je u rukama Kataraca koji bi nakon poduljeg življenja na staroj slavi mogli udahnuti nov život zamrslom studiju. BeIN Media Group preuzeo je sto posto dionica u vlasništvu katarskoga nacionalnog investicijskog fonda (Qatar Investment Authority) i kompanije Colony Capital, ali o iznosu se može samo nagađati jer je ostao nepoznat. S obzirom na to da je posljednji put prodan za 660 milijuna, nije teško pretpostaviti da iznos nije manji, već vrlo vjerojatno mnogo veći. Nesumnjivo jedno od poznatijih imena u Hollywoodu, s naslovima poput ‘Paklenog šunda’, ‘Zaljubljenog Shakespearea’, ‘Engleskog pacijenta’, ‘Nema zemlje za starce’ i iznimno uspješne franšize ‘Vrisak’, akvizicijom se pridružio košari brendova koja se proteže na 24 zemlje svijeta s tendencijom rasta.

Vlasnici sportskih televizija i filmskih kanala tim potezom slijede trend koji traje već neko vrijeme u industriji zabave, a to je sljubljanje produkcije vlastitog sadržaja s distribucijom. Kvaliteta je pritom ključan faktor imajući u vidu žestoku konkurenciju, posebice novih izazivača s interneta. Amazon, Netflix, Hulu i niz drugih natječu se u proizvodnji hit serija i filmova stavljaći letvicu visoko za svakog tko želi baciti rukavicu u ring.

Zajedno s vodstvom beIN-a radujemo se daljnjem širenju naše filmske i televizijske proizvodnje, jačanju naših distribucijskih mogućnosti i utvrđivanju naše pozicije kao najvećega nezavisnog studijskog brenda – komentirao je šef studija Steve Schoch.

BeIN, pod vodstvom vrlo ambicioznog Nassera Al-Khelaifija, ima prema svemu sudeći razrađenu i dugoročnu strategiju iza te kupnje. Arapi su danas iznimno mlada populacija (oko dvije trećine mlađe je od 30), dobro povezani na internet i kao takvi velik potrošački potencijal, pogotovo za zabavne sadržaje, pa stoga ne čudi agresivna ekspanzija beIN-a u posljednje vrijeme potpisivanjem niza sporazuma s raznim distributerima i proizvođačima sadržaja, ali i konkuriranje uslugama na zapadnim tržištima. S obzirom na to da su uglavnom iskoristili potencijal u sportu (vladaju sportskom distribucijom u arapskom svijetu), nagada se da žele proširiti domet (žene), uspostaviti svjež izvor rasta uz pomoć Miramaxa, ali i početi svoju ogromnu distribucijsku mrežu ‘hraniti’ vlastitim, kvalitetnim sadržajem. Al-Khelaifi poručio je u izjavi da će akvizicija pomoći ‘rastu u industriji zabave i razvoju proizvodnje novih sadržaja’.

Iako kratkoga životnog vijeka uspoređeno s drugim velikim imenima američke filmske proizvodnje, Miramax je u malo vremena prošao nekoliko ruku prije nego se smjestio u katarskim i u svakom prelasku iza sebe ostavio dobro udebljane vlasnike. Studio su potkraj 70-ih osnovali danas legende američke filmske produkcije Bob i Harvey Weinstein, ali već su 1993. svoje dijete prepustili Disneyju za 60 milijuna dolara, premda su ostali stvarati svoju čaroliju (Oscar za ‘Engleskog pacijenta’, ‘Chicago’) uz visok stupanj kreativne slobode unutar toga giganta. Kada se Miramax 17 godina kasnije opet našao na bubnju, dijete je već dobro nasarlo i vrijedilo više nego su ‘roditelji’ bili spremni platiti za njegov povratak u vlastita njedra. Iako su braća željela studio natrag, 660 milijuna dolara ipak nisu mogla prikupiti, pa je Miramax završio u rukama investitorskoga konzorcija koji su vodili katarski fond i Colony Capital, a braća su osnovala novi The Weinstein Company.

Nakon što su se i novi investitori dobro namirili, po-najprije cijeđenjem u tom trenutku već opsežne arhive vrijednih naslova, došlo je očito vrijeme za novu promjenu vlasnika. Ovi izgleda imaju nešto drugačije planove i željeli bi ponovo staviti naglasak na proizvodnju sadržaja, a ne rentanje postojećih putem raznih distribucijskih ugovora, iako tek treba vidjeti kako će Miramax funkcionirati pod beIN-om. U jednom su trenutku prijašnji vlasnici prije nekoliko godina valjda zaključili da kljuse ne daje koliko bi moglo (samo 200 milijuna dolara godišnjih prihoda), pa su se dosjetili kako bi se još malo života moglo iscijediti iz bogate arhive s nekih 700 sasvim solidnih naslova.

Miramax je zato 2013. dogovorio suradnju s TWC-om u kojoj su se braća obvezala producirati i distribuirati nove sadržaje temeljene na postojećim. Kako je tada objasnio osnivač Colony Capitala Tom Barrack: ‘Da bismo nastavili prodati ovu arhivu moramo imati nove proizvode koje možemo ponuditi kupcima.’ A s obzirom na to da ni on ni Katarci pojmaju o proizvodnji, niti ih je to očito ikad zanimalo, pozvali su one koji dokazano znaju izvući vodu iz kamena.

TWC i Miramax tako su se bacili na traženje obećavajućih nastavaka uspješnih filmova i spinoffa, dva provjerenja koncepta za zaradu basnoslovne love, umjesto da riskiraju sa smišljanjem sasvim novih, neizvjesnih projekata. ‘Lager’ za ovu godinu potvrđuje takav smjer, očekuju se nastavci ‘Dnevnika Bridget Jones’, ‘Zločestog Djeda Mraza’ i ‘Amityville’. Hollywood je općenito nakon krize 2008., koja je izbrisala dobar dio bogatstva nemalom broju ozbiljnih igrača u industriji zabave i stanio bilance studija, postao skloniji ulaganju u prokušane filmske projekte, zapravo beskonačnom franšiziranju svega što je skupilo u nekom trenutku lovu i sljedbu, a uspješnost toga ziheraškog modela razlog je zašto trend ne jenjava ni danas. Naprotiv, nije postojala veća ponuda obnovljenih prastarih naslova, s tim da je u međuvremenu kreiran i novi podtrend stvaranja serija iz poznatih filmova. Iako su Amerikanci oduvijek imali sklonost prema nemilosrdnom mrvcarenju svakoga isplativog naslova, posljednjih se godina vjerojatno obaraju rekordi u raznim rebootovima (novi film temeljen na uspješnom originalu, ali neopterećen pričom i logikom originala), remakeovima, sequelima (nastavak) i prequelima (prednastavak, novi film, ali s radnjom prije originala).

Nekoć davno, pak, 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, studio se mogao vinuti u visine samo staromodnim načinom, biranjem i produciranjem kvalitetnih sadržaja, odnosno riskiranjem. U najboljim danima, kompanija nazvana prema imenima roditelja vlasnika (Mira i Max) slavu je stekla sasvim neuobičajenim poslovnim modelom koji je izvrsno nanjušio novi trend u američkoj filmskoj industriji. Velike, skupe i razvikane spektakle počeli su zasjenjivati mali, nezavisni filmovi koji su počeli privlačiti znatno veću publiku nego prije. Matematika je, jasno, bila sjajna, ‘mali’ su bili jeftini za napraviti i/ili distribuirati, a imali potencijal donijeti impresivne iznose, što su braća Weinstein među prvima shvatila.

U svoje bilo produkcijske, bilo distribucijske uspjehe Miramax iz zlatnog doba ubraja ‘Seks, laži i videovrpe’, ‘Moje lijevo stopalo’, ‘Cinema Paradiso’, ‘Mediterraneo’, ‘Reservoir Dogs’, ‘Plačljivu igru’, ‘Kao voda za čokoladu’, ‘Klavir’, ‘Vranu’, ‘Malog Budu’, ‘Pakleni šund’, ‘Trgovce’, ‘Nebeska stvorenja’, ‘Tri boje (plavo, bijelo, crveno)’, ‘Metke iznad Broadwaya’ i još nepregledan niz drugih naslova koji su postali kultni uvelike zahvaljujući Miramaxu. Osim što su sjajno uočila neiskorišteni potencijal ‘malih’ filmova braća su i proširila zahvat, probiranjem stranih hitova koji su prije bili neinteresantni američkim distributerima. Mnogi danas duguju u velikoj mjeri svoje zvjezdane karijere Weinsteinima, poput Matta Damona (‘Dobri Will Hunting’), Kevina Smitha (‘Trgovci’), Quentina Tarantina (‘Reservoir Dogs’, ‘Pakleni šund’), Petera Jacksona (‘Nebeska stvorenja’), Daniela Day-Lewisa (‘Moje lijevo stopalo’). Veliko je pitanje kakva bi bila sudbina tih i mnogih drugih filmova, kao i ljudi koji su ih stvorili, da se Miramax nije odlučio na tada vrlo nekonvencionalan poslovni model i bio voljan riskirati s nepoznatim imenima. Jednom kada je Miramax prokljuvio dobitnu kombinaciju, svi ostali studiji počeli su eksperimentirati s nezavisnim filmom, samo što to više i nije, tehnički gledano, bio nezavisan film.

Braća su u jednom trenutku izgubila čarobni dodir, možda baš zato što su se posvetila štanceraju, da bi se 2010. i 2011. vratila u veliku ligu ‘Kraljevim govorom’ (Oscar za najbolji film) i ‘Umjetnikom’ nagrađenim s pet Oscara. Njihova sadašnja kompanija neko se vrijeme tražila, ali se danas može pohvaliti nemalim brojem financijski i strukovno vrlo uspješnih naslova (‘Oslobodeni Django’, ‘Kraljev govor’, ‘U dobru i u zlu’, ‘Nemilosrdni gadovi’, ‘Butler’, ‘Igra oponašanja’).

Poslovni model više nije ono što je bio, TWC se oslanja ipak na prokušane i sigurnije naslove, ali nije sasvim izgubio apetit za kockanje i kontroverzu (dokumentarci Michaela Moorea, ‘Transamerica’, ‘This Must be The Place’, ‘A Single Man’…). Malo je izgledno da će se Miramax vratiti starom konceptu kojem je rok trajanja istekao onog trena kad su svi veliki studiji počeli oponašati stil nezavisnog filma, ali će napredak biti i vraćanje proizvodnji novog sadržaja, a ako braća ostanu u igri, uspjeh je zajamčen.

Danas beIN Media Group rebrendirani je Al Jazeera Sports, koji je 2013. službeno izdvojen u zasebnu jedinicu i preimenovan vjerojatno da bi bio ‘prihvatljiviji’ Zapadu. Godinu kasnije, beIN Sports postao je beIN Group odražavajući tako znatno veće ambicije od sportskog sadržaja. Ubrzo nakon što je potkraj prošle godine i službeno objavio svijetu namjeru širenja u filmovu i industriju zabave počele su glasine o kupnji Miramaxa.