Simbol Zagreba pod bremenom zemljišnih knjiga

Gotovo da nema televizijskoga kadra metropole u kojem se ne prikazuje jedan od njegovih simbola, poslovni tornja Zagrepčanka. No zgradi sagrađenoj 1976. treba temeljita rekonstrukcija, a ona si to jednostavno ne može priuštiti. Najveće je breme poslovnoga tornja upis u zemljišne knjige. Zagrepčanka danas ima čak 36 aktualnih suvlasnika, mahom pravnih osoba. Najveći su Ljubljanska banka (i to stara), Ina, Croatia osiguranje, Croatia Airlines, bosanski Energoinvest, HEP, Hrvatske šume, dio je u državnom i vlasništvu Grada Zagreba te drugih više ili manje poznatih tvrtki. Pojedinačni ispravni postupak za upis u zemljišne knjige pokrenut je još 2008., ali odonda to čami po sudovima, govori Željka Strelar, direktorica Zagrepčanke – poslovnih objekata, trgovačkoga društva koje upravlja neboderom.

Više od pola suvlasnika potpisalo je međuvelački ugovor, koji je prema zakonu obvezujući za sve, i to se na papiru čini idealnim, ali nije. Postoje suvlasnici koji zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa imaju nagomilanih dugova za održavanje objekta. Iako mi kao upravitelj zgrade vodimo sudske sporove s takvim pravnim subjektima i pokušavamo se naplatiti od njih, to je zbog hrvatskih sudova dugotrajno posao kojemu se ne nazire kraj – ističe Strelar.

Jedan od najvećih dužnika jest Ljubljanska banka, koja od 90-ih više ne posluje u Hrvatskoj. Slovenska strana uopće nije voljna, naglašava Strelar, snositi dio troškova za zgradu prema svojemu vlasničkom udjelu i nije se priključila pojedinačnom ispravnom postupku upisa u zemljišne knjige, vjerojatno stoga što upisana nekretnina znači da bi se njome ponajprije mogli ovršiti i naplatiti oni koji od te nekretnine potražuju, a jedna od njih je Zagrepčanka. Sličan je problem s tvrtkom Energoinvest. Trakavice su to u koje su uključeni i sudovi i diplomatska predstavništva i banke. A sve to preduvjet je za nove kredite za veće zahvate na neboderu koji treba temeljitu rekonstrukciju, poručuje Strelar i dodaje da bi se upisom u zemljišne knjige ispunili i preduvjeti za pristupanje natječajima za sredstva iz fondova Europske unije. – Sve to znači da se mi, kad je riječ o obnovi Zagrepčanke i ulaganju u nju, snalazimo kako znamo i umijemo – iskrena je Strelar koja dodaje da to, s obzirom na to da zgrada nema pravnu osobnost, podrazumijeva zaduživanje upravitelja da bi se mogla realizirati veća ulaganja.

Obnova pročelja jedno je od takvih ulaganja. Sanirana su dva pročelja, zapadno i istočno, a sada treba temeljito sanirati južno. U posljednjih nekoliko godina uloženo je nekoliko desetaka milijuna kuna u obnovu fasade, uvela se naplata parkirališta kao dodatni izvor prihoda za zgradu, djelomično obnovila stanica za toplinsku energiju, stavila hidroizolacija na terase koje su prokišnjavale, nove klimatizacijske komore, rashladni uređaji te provelo još mnogo drugih važnih ulaganja. Međutim, sve to nije dovoljno.

– Treba zamijeniti instalacije u više od četvrtdeset vertikalnih stupova. Zasad ih krpamo i održavamo koliko je to moguće, no pitanje je dokad će trajati – napominje Strelar. Uz to treba zamijeniti kompletnu aluminijsku stolariju kako bi zgrada bila energetski učinkovitija. Kad bismo bili upisani u zemljišne knjige, upravo za taj projekt mogli bismo tražiti potporu fondova Europske unije, no zasad ništa ni od toga – kaže Strelar. Kad bi se naplatili dugovi nagomilani čak od 1985. do danas, zgrada bi automatski bila bogatija za više od sedam milijuna kuna koje bi se mogle kanalizirati u obnovu pročelja i druge sanacije. Upravitelji zgrade također su se nadali kako će moći iskoristiti sredstva od spomeničke rente koju su uplaćivali Gradu Zagrebu, i to, prema procjeni suvlasnika, čak šest milijuna kuna za obnovu pročelja, no u Gradu za to nisu imali sluha. Popunjenost Zagrepčanke danas je osamdesetak posto i unatoč svim problemima u njoj danas radi tisuću ljudi. Uza sve to ona je i dalje vrlo zanimljiva poslovna zgrada na savršenoj lokaciji i s jedinstvenom arhitekturom.