Više od 30 godina

Sadržaja te treba biti oprezan u njegovoj konzumaciji – objašnjava Ackermann. Kao što mu i naziv sugerira, ‘crowdsourcing’ je vrsta ‘outsourcinga’, odnosno dobivanja usluga, prikupljanja ideja i sadržaja koje uključuje angažman i interakciju velike grupe ljudi (engl. crowd), uglavnom na internetu. Umjesto da upotrebljavaju vlastite resurse, kompanije željne svježine i inovativnih rješenja svoje zadatke objavljaju online, uz precizan opis, rok i nagradu, kako bi im internetski korisnici pomogli u rješavanju problema.

Jedan od najpoznatijih primjera ‘crowdsourcinga’ jest Wikipedia. Umjesto da angažiraju svoje autore i urednike, osnivači su dali priliku svim korisnicima interneta da participiraju u nastanku te najopsežnije enciklopedije na svijetu. ‘Crowdsourcing’ se sve više upotrebljava u marketingu i medijima, a valja izdvojiti ‘crowdfunding’ kao posebnu vrstu ‘crowdsourcinga’ kod kojeg se novac za projekte prikuplja putem online platformi za grupno doniranje kao što su Kickstarter, Indiegogo, Gofundme itd. – napominje Mario Fraculj, direktor McCanna Zagreb.

Postavlja se pitanje može li ‘crowdsourcing’ umanjiti važnost i utjecaj medija. Naime, svatko putem Facebooka, Twitera ili Instagrama s nekoliko klikova može postati novinar i reporter, dakle svojom redovitom aktivnošću na društvenim mrežama privući sve veću publiku i tako imati sve veći utjecaj. Doduše, kako kaže Ackermann, u Hrvatskoj još ne postoji jači portal sa sadržajem ‘crowdsourcinga’. Neki se ljudi koriste stranim sustavima poput mediuma, ali takvih nema mnogo. Većinom se koriste društvenim mrežama i blogovima.

To neće oslabiti medije. Mediji su divovska i razvijena industrija. Današnji glavni izazov medija nije kako samo kreirati sadržaj, nego i kako ga distribuirati da ga vidi što više ljudi. Zato svi toliko ulažu u svoje webove, promociju, Facebook stranice. Tu nikada neće moći konkurirati mali i neovisni komentatori. S druge strane, mediji mogu i iskoristiti taj fenomen. Novinari mogu pratiti ljude koji poznaju određenu temu vrlo dobro. I onda njihove komentare, ako su vjerodostojniji, iskoristiti za produkciju svojih priča – kaže Ackermann.

Osim u oglašavanju korisnički sadržaj koji se kreira putem ‘crowdsourcinga’ osobito je važan u novinarstvu, odnosno medijskoj industriji. Sve je više i hrvatskih primjera platformi koje korisnicima omogućuju sudjelovanje u kreiranju medijskih sadržaja. Tako primjerice, kaže Fraculj, korisnici mogu podijeliti svoje priče, fotografije i videozapise na Dnevnik.hr & MojReport, 24 sata objavljuje fotografije čitatelja, a HTV se koristi svojom stranicom na Facebooku s komentarima gledatelja uživo u TV emisijama.

Trend integracije ‘crowdsourcinga’ u poslovanje neizbježan je. Ne smatram ga prijetnjom, nego logičnom dopunom tradicionalnoga, klasičnog novinarstva. Ulazimo u eru konvergentnog novinarstva u kojoj se prakticira stvaranje i izvještavanja vijesti putem dvaju ili više medija istovremeno, s internetom kao osnovnom silom i distributerom vijesti. Od modernog novinara očekuje se poznavanje brojnih vještina – od tehničkih kao što su obrada fotografija i snimanje videa, pa do sposobnosti sagledavanja svih mogućih formi poruke i prilagodbe formata novim, mahom digitalnim medijskim kanalima – zaključuje Fraculj.

Nekada davno u novinarskim redakcijama radile su stotine novinara i urednika, bez obzira o kojem je mediju bila riječ. Doduše, broj redakcija, pogotovo u Hrvatskoj, bio je možda šestina onoga što imamo danas – stotine radiopostaja, stotine internetskih news portal, deseci televizija i stotine tiskovina. U toj iznimno žestokoj konkurenciji u kojoj je borba za svakog čitatelja, slušatelja i gledatelja gotovo brutalna, nužno je širiti platforme i pokušati privući još i više ljudi. Društvene mreže svakako su jedan od tih načina i modela. Gledajući primjerice neke televizijske emisije, nerijetko čete čuti – više informacija možete vidjeti na našem portalu, Facebook stranici, Youtube kanalu, Twitteru, Instagramu i tko zna čemu još.

Raniji načini prikupljanja informacija, ideja, odgovora na teška i laka pitanja bili su klasični načini društvenoga komuniciranja i umrežavanja. Spretniji pojedinci s razvijenim socijalnim i komunikacijskim vještinama znali su brzo i lako prikupiti informacije od više ljudi; prijatelja, znanaca, zaposlenika, kupaca, dobavljača, susjeda i iskoristiti ih za svoju osobne ili poslovne komparativne prednosti. Drugim riječima, crowdsourcing je uvijek postojao, samo je danas dobio novi oblik i dimenziju – objašnjava Darja Guščić, direktorica Media Neta.

Istočno kako ‘crowdsourcing’ ipak nije građansko novinarstvo, premda je otvorenost interneta i društvenih mreža svima donekle omogućila i svakako olakšala pojavu amaterskog autorstva i novinarstva na internetu. No pitanje hoće li ‘crowdsourcing’ zamijeniti klasično novinarstvo i pouzdane izvore informacija jednako je besmisleno kao i pitanje hoće li ‘crowdsourcing’ zamijeniti klasična marketinška istraživanja i ispitivanja javnog mnijenja.

Ono što mediji trebaju učiniti jest vratiti se svojim izvorima, novinarskoj etici, pravilima izvještavanja, istraživačkom novinarstvu, zanimljivim, dobro obrađenim temama, dobro ispričanim pričama. Ukratko, vratiti povjerenje svojih čitatelja, slušatelja, gledatelja. Biti doista pouzdan izvor informacija jer većina publike smatra ih tek sredstvom manipulacije u službi dnevne politike – zaključuje Guščić.

Glavni je nedostatak crowdsourcinga iznimno velika količina sadržaja koji može biti nestrukturiran i nepouzdan. Mediji ipak posjeduju brend i nastoje jamčiti za pouzdanost sadržaja.