Tvrdite da Hrvatska od svoje samostalnosti nije uspjela prevladati naslijeđene slabosti i izazove izvoznog sektora. Koje su to slabosti? Te nas slabosti prate mnogo dulje od posljednjih dvadesetak godina, ali su sad došle do izražaja jer sami krojimo vlastitu sudbinu, pa odgovornost isključivo snosimo mi. Temeljni je problem nepoštovanje dugoročne strategije. Dodatno, osmišljene, ali neutemeljene, kratkoročne strategije, ili bolje rečeno planovi, nisu bile u sinergiji niti su na kraju primijenjene. Vezano uz izvoz gorući su problemi uska osnovica u pogledu broja izvoznika, veličina tržišta, usmjerenost na mali broj bliskih tržišta, nezadovoljavajuća tehnološka razina razvijenosti, nepovoljan odnos i niska dodana vrijednost proizvoda i usluga, a sve to proizlazi iz izostanka gospodarsko-političke potpore.
Zašto smo još toliko orijentirani na tržišta Istočne Europe? Bojimo li se razvijenih tržišta? Poslovanje hrvatskih poduzeća uglavnom se zasniva na načelu pokušaja i pogreške. Nedostaje im analize, ponajprije samih sebe i vlastitog poslovanja, a onda i analize novih tržišta, poslovnih partnera te postojećih i potencijalnih kupaca. Bez temeljite analize rizici su mnogo veći i teže prepoznatljivi, pa je strah opravdan. Naravno da je najvažnije prvo se etablirati na domaćem tržištu. Međutim, ono je malo i nužna je internacionalizacija poslovanja. Logično je da ekspanzija počinje najprije na susjednim tržištima, ali naša poduzeća tu stanu. Hrvatska jest tradicionalno orijentirana na zemlje istoka Europe, stoga mi je bilo zanimljivo proučavati taj segment, ali na jednom većem i sveobuhvatnijem uzorku. Mi smo dosta slični državama u koje izvozimo. S istočnoeuropskim zemljama se dobro poznamo, imamo poprilično slične administrativne i pravne sustave, geografski smo bliski. Ekonomski aspekti nisu krucijalni, više pripadaju kategoriji slučaja win-win. No unatoč tomu što smo orijentirani na tržišta IE, i dalje smo na niskom stupnju internacionalizacije jer je 15 posto udjela izvoza u prometu poduzeća jako malo.
Očekivalo bi se da inovativnost pridonosi izvozu, ali vaše istraživanje pokazalo je drugačije rezultate. Kako to objašnjavate? Proučavala sam, među ostalim, tri segmenta: tržišnu orijentaciju, organizacijske kapacitete za izvozne aktivnosti i inovativnost. Stalo se proteže ta priča kako naša poduzeća nisu konkurentna na inozemnom tržištu i imaju zastarjelu tehnologiju. Stoga mi je bilo zanimljivo istražiti koliko smo zapravo inovativni i ima li uopće smisla trošiti vrijeme i novac za inoviranje na tržištima na kojima imamo stabilnu poziciju. Pokazalo se da nije bit u razvoju inovacija, što više, da one negativno utječu na poslovanje poduzeća. Naime, to su tržišta koja su poprilično slabije razvijena od našeg i ono što je nama standard, njima je novo i zanimljivo. Dakle, riječ je o kombinaciji konzervativnosti tih tržišta i racionalizacije resursa kod naših tvrtki.
Što možemo popraviti u vezi s tržišnom orijentacijom i organizacijskim kapacitetima? Svjesna nedostatka strateškog pristupa poslovanju, htjela sam istražiti koliko se naša poduzeća zanimaju za tržišnu orijentaciju, s tim da se ona ne odnosi samo na prostorno tržište nego i na potrošače i konkurenciju. Ispitanici su sve elemente ocijenili približno istim ocjenama, iako je orijentacija na potrošače blago dominirala, što je donekle i logično. Iznenadilo me to što problem često nije vezan s vanjskim tržištima, već izvire u samim poduzećima. Zaposlenici ne razmjenjuju informacije, praktički se ponašaju kao konkurenti, a najžalostnije je to što nisu svjesni da time čine loše cijeloj kompaniji. Kad je pak riječ o organizacijskim kapacitetima, ispostavilo se da su menadžeri svjesni važnosti davanja inicijative perspektivnim radnicima, no i dalje postoji visok stupanj nepovjerenja između nadređenih i zaposlenika pa se ipak prakticira stroga kontrola. S druge stane, problematično je i to što radnicima nedostaje samoinicijative i slabo se prilagođavaju promjenama. Zbog te rutine naši su sustavi zatvoreni i stagniraju. Velik je problem i to što je za važne odluke, osobito u sektoru SME, često odgovorna jedna osoba, a ona zbog preokupiranosti brojnim obvezama na domaćem tržištu jednostavno ne stigne staviti izvoz u prvi plan. Istraživanjem sam nastojala sam probuditi svijest da je, i u malom i u velikom poduzeću, potrebna osoba ili odjel koji će istraživati i analizirati nove kupce i tržišta jer jedino tako dugoročno mogu opstati.
