Izložena vlada

Premijer Orešković najprije se treba se profilirati kao vođa i njegov tim mora početi mijenjati odnos stranaka prema upravljanju državom. Treba im i nekoliko početnih uspjeha.

Istodobno, ta vlada u nastajanju izložena je cijelo vrijeme kritičkom oku javnosti, ne-rijetko i pravoj neprijateljskoj vatri medija. Izložena je nesmiljenoj kritici i izrugivanju oporbe predvođene Zoranom Milanovićem, koji i ne kriju svoj cilj – da vlada padne ili da se raspadne. Ili da barem izgleda kao da će se raspasti, prije unutarstranačkih izbora u SDP-u.

Iznutra je stanje još složenije. Nastajuća vlada rezultat je vrlo kompleksnih pregovora i dogovora unutar vladajuće koalicije, u okolini nenašloj na pregovore o sadržaju i kriterijima, pri čemu svaki od partnera (Most i Domoljubna koalicija) ima svoje unutarnje konflikte i nesporazume. Osim toga HDZ se priprema za unutarstranačke izbore, a Most se priprema postati istinska stranka, što dodatno motivira i Tomislava Karamarka i Božu Petrova na pokazivanje snage u koaliciji. Zato na prvi pogled sve upućuje na zaključak da je to vlada kratkog dana, kratkog trajanja, slabe kohezije i bez kapaciteta za promjene.

Ja i dalje mislim drukčije, zapravo potpuno suprotno – da je ta politička slabost, u kombinaciji s katastrofalnim gospodarskim stanjem – prednost ove vlade. I da upravo takva, politički slaba koalicijska vlada u uvjetima gospodarskog potonuća može postati vlada promjene. Tri su uvjeta za to. Prvo, da premijer Orešković uistinu postane vođa, da se postavi kao predsjednik vlade, primijeni ovlasti koje ima, počne provoditi svoj program i ostvarivati svoje prioritete, da podigne ljestvicu kompetencije i efikasnost, ne okrećući se previše ni lijevo ni desno.

Uostalom on je taj na čijem će uspjehu HDZ i Most, Karamarko i Petrov, graditi svoj politički kapital ili ga (iz)gubiti ako vlada ne uspije. To je izvedivo ako premijer Orešković pokaže dovoljno smjelosti da uistinu preuzme ono kormilo o kojem je govorio na prvoj sjednici vlade, podsjećajući na geslo generala Pattona ‘ostani miran i upravljaj’. U međuvremenu stvoren je dojam da brod plovu olujnim morem bez kormilara, posada raspravlja o pozicijama, a putnici se svađaju oko postanka i smaka svijeta.

Drug je uvjet da premijer i njegova vlada počnu pretvarati svoju političku slabost u svoju prednost, da s pozicije vlade počnu mijenjati odnos stranaka prema upravljanju državom. Istina, politički jaka vlada lakše provodi promjene od one koja to nije. Preduvjet je, međutim, da su te jake vladajuće stranke sređene za promjenu upravljanja državom – od vladanja prema služenju, od privilegija prema odgovornosti. Naše iskustvo govori suprotno.

Imali smo politički vrlo jake vlade: i prethodnu Milanovićevu i prvu Sanaderovu vladu… No ta njihova politička snaga nije rezultirala promjenom upravljačke paradigme, već je naprotiv zacemirala stare modele vladanja: što jači – to politički korumpiraniji. Oreškovićevoj vladi prigovaraju što ostavlja neke pomoćnike ministara iz Milanovićeve vlade. Politički jaka vlada na kadrovskoj čistoći pokazuje mišiće, a politički slabija vlada na integraciji kadrova druge političke opcije može graditi načelo kompetencije, uključivosti i nacionalni konsenzus. Treći je uvjet: nekoliko početnih uspjeha, koji potiču samopouzdanje vlade i vladajuće koalicije i optimizam građana.

Politički nejaka vlada može mijenjati model samo ako je alternativa poraz – i za vladu i za njezine sudionike. A trenutak je upravo takav. I zbog toga se premijer Orešković ne mora plašiti jakih poteza. Samo mu oni otvaraju vrata pobjede. Sve je ostalo siguran gubitak i posve nesigurna budućnost države. Ta spoznaja ishodište je njegove snage i snage politički nejake vlade. Svim ruganjima i crnim prognozama unatoč.