Američki Corbyn?

Senator iz Vermonta šokirao je mnoge smanjivši jaz za favoritkinjom Hillary Clinton za 30 posto u samo nekoliko mjeseci, ali put do konačne pobjede još je vrlo dug. Usprkos iznenađujućim uspjesima na izborima u Iowi i New Hampshireu Sanders, prema svim procjenama, i dalje ima osjetno manje izgleda postati predsjednički kandidat Demokratske stranke. Ipak, sjeme sumnje posijano je al koji se već neko vrijeme valja Europom i zadnji je put zabilježen u Velikoj Britaniji, stigao je do Amerike. Za bilo koju drugu zemlju na svijetu, pomodno opredjeljivanje za otvoreno lijevu političku opciju stoga i ne bi bilo velika vijest, ali Amerika je priča za sebe. Žeđ birača za drugačijim, radikalnijim i ‘narodskijim’ izbacila je i u toj tvrđavi konvencionalnih političkih kandidata dvojicu nominalnih autsajdera u špicu utakmice. Predizbori (primaries, utrka za dobivanje predsjedničke nominacije svoje stranke), putujući politički cirkus koji na izgled traje beskonačno, u saveznoj državi New Hampshire potvrdili su percipirani trend i ankete. Pobjedu su odnijeli Donald Trump i Bernie Sanders, dvije međusobne antiteze. Oba su još daleko od postizanja stvarnog uspjeha, dobivanja nominacije za predsjednika Amerike, ali već su i ovakvi rezultati dostignuća vrijedna pozornosti. Prvi je desničarski populist zagriženih ‘protržišnih’ stajališta u najboljoj američkoj maniri i bogataš, drugi bi prošao za socijalista čak i prema europskim kriterijima, što je za američke prilike zaista ravno čudo.

Opređenjena koja nudi vremešni senator iz Vermonta oduvijek su u svjetioniku demokracije i slobode bila krajnje psovka s ruba političkog spektra, ali proteklih nekoliko godina pokazalo je drastičnu promjenu političkog promišljanja bi-račkog tijela. Štoviše, nekako se čini kao da jedan drugoga ‘hrane’, žestoka i nerijetko vulgarna desničarska demagogija Donalda Trumpa, prema svemu sudeći napaja donekle odgovor druge strane i pomaže mogućem protukandidatu na predsjedničkim izborima (ako obojica zaista postanu kandidati na ‘pravim’ izborima). Krajnje desno i krajnje lijevo vratili su se u velikom stilu u bogatoj Europi, posljednji put pobjedom još jednoga sijedoga gospodina u nešto poznijim godinama, tvrdih stajališta i usprkos svim očekivanjima, Jeremyja Corbyna za mjesto predsjednika Laburističke stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu. Jednako tako, ekstremnije desničarske stranke na Starom kontinentu bile su nikad veću popularnost u gotovo svim državama, pojačanu migrantskom krizom. Za analitičare i medije, pak, novi su trendovi nepresušna krava muzara kakvu nisu već dugo imali, što nepregledna količina tekstova, reportaža i analiza zorno dokazuje.

I dok Trump već mjesecima sije kaos u republikanskim redovima, gdje je uspio marginalizirati protukandidate, Sanders polako izguruje dojučerašnju nedodirljivu Hillary Clinton. Naravno, riječ izbora je ‘promjena’, i Amerikanci bi kao i Euroljani promjene, iako se percepcija promjene razlikuje od birača do birača. Bez poniranja u prilično bizaran i neuobičajen američki sustav biranja putem delegatskih glasova, Sanders je nakon dugih mjeseci utrkivanja s Clinton u javnom prostoru na prvom izlascima na birališta u Iowi i New Hampshireu istopio oko 30 posto prednosti svoje protukandidatkinje, pad favorita s kakvim se ni Tomislav Karamarko ne može podićiti. Na prvom službenom odmjeravanju u Iowi Clinton je jedva pobijedila, doslovno baca njem novčića u nekim okruzima (stara praksa u slučaju egal), za 0,3 posto (49,9 posto u usporedbi sa Sandersovih 49,6 posto), a u New Hampshireu Sanders je pomeo Clinton sa 60,4 naprama 38 posto. Konačnu pobjedu odnijet će kandidat koji prikupi 2382 delegatska glasa, a bivša ministrica vanjskih poslova zasad stoji mnogo bolje, ima 394 u odnosu na Sandersova 44. Za usporedbu, republikanskog kandidatu treba 1237 (Trump ima neznatnu prednost, ali i više preostalih protukandidata, pet, nakon što je još troje odustalo poslije Iowe). Da bi matematika bila još zanimljivija i kompliciranija, Amerikanci su u priču ubacili i takozvane superdelegate, stranačke vođe koji slobodno biraju kome će dati glasove, što je i razlog ogromne trenutačne prednosti Clinton (dobila 362 delegatska glasa, Sanders tek osam). Jedini je način praćenja tog sustava biranja tablica velika kao plahta.

Razlika na nacionalnoj razini sada je u rasponu statističke pogreške, Clinton vodi s dva posto, iako je još u prosincu razmak bio 31 posto u njezinu korist. Ipak, anketa je pregršt, a njihov trenutačni presjek daje nešto veću prosječnu prednost Clinton od desetak posto. Promjena u korist Sandersa utoliko je fascinantnija kada se u obzir uzme težina i moć dinastije Clinton. Aktualne analize toga neočekivanog uspjeha uzrok su našle u mladima, neopterećenima hladnoratovskom logikom odbojnosti prema svemu što miriše na ‘crveno’ ili rusko (do mjere da se puše i na hladno), a ujedno sve nezadovoljnim nesigurnošću kapitalizma, koji sve više podsjeća na prvotnu akumulaciju. Druga skupina odgovorna za Sandersov let su visokoobrazovani, bijeli liberali, što je prednost, ali i mana. U iznimno raznolikom američkom društvu, vjeruju analitičari, Sanders ima rasno i etnički preplitku potporu (najvidljivije u crnoj zajednici, gdje Clinton stoji još uvijek daleko bolje, zbog čega je Sanders prošli tjedan tražio potporu istaknutih članova zajednice poput velečasnog Ala Sharptona), što će izbori u drugim, diverzificiranim državama pokazati (New Hampshire graniči s domaćim terenom Vermontom i relativno je homogen u etničkom smislu).

Zanimljivo, mlade žene, na koje je bez previše razmišljanja računala Clinton, prema posljednjim anketama premoćno podupiru Sandersa (više od 80 posto). Što se svjetonazora tiče, Sanders se nije morao previše truditi naći antiteze u odnosu na favorita, protukandidatkinja šmeka na establišment i političku kastu s, blago rečeno, ograničenim apetitom za stvarnu promjenu. I dok mladima nudi ‘revoluciju’ i antiestablišmentsku logiku, srednjoj klasi, poharanoj krizom 2008., ali i negativnim trendovima unutar kapitalističke ekonomije (odljev radnih mjesta i bogatstva prema drugim skupinama i zemljama), daje nadu u brižniju državu i pravedniju raspodjelu bogatstva (jedan posto sada ima bogatstvo ekvivalentno 40 posto ostatka stanovništva). U tom smislu, njegov je prostor širok, potencijal možda nigdje u razvijenom svijetu veći.

Sanders obećava ukidanje školarina na javnim sveučilištima u zemlji u kojoj studentski zajmovi dosežu i po 400 tisuća dolara i mlade, obrazovane u život odraslih guraju s ogromnim dugom. U zemlji u kojoj se aktualni predsjednik morao do posljednjeg dana boriti i za ograničenu reformu nakaradnoga zdravstvenog sustava, senator nudi kopiranje uspješnoga kanadskog modela državne zdravstvene skrbi. Te promjene platio bi uzimanjem od bogatih i financijskih špekulanata, zbog čega je, naravno, okarakteriziran radikalnim i socijalistom.

Koliko se politička scena odmaknula desno u svojim ekonomskim promišljanjima, možda najbolje ilustrira činjenica da je uvelike, što i Sanders napominje, riječ o pristupu tipičnom za jednog od najmiljenijih predsjednika Franklina Roosevelta. Za Europu, riječ je o običnom socijaldemokratu, premda i na ovom kontinentu to opredjeljenje već dugo odudara od svojih osnovnih postulata. No mnogo je vode prošlo ispod mosta i danas politike koje su svojedobno kreirale neka od uspješnijih društava u ljudskoj povijesti, bez obzira na nedostatke, ekspresno dobivaju etikete socijalističkih, komunističkih, radikalnih, nerealnih, populističkih, revolucionarnih… Retorika protiv financijskih institucija nikad nije bila očitiji izbor za one koji nastupaju s pozicija narodnih tribuna, pa Sanders nije iznimka, naprotiv, jedan od ključnih elemenata je suzbijanje i ‘kažnjavanje’ Wall Streeta, čije divljanje prije osam godina još uvijek odzvanja u ušima mnogih Amerikanaca.

Viši minimalac i zaštita radničkih prava dugo su dio svakoga političkog folklora, no kada dolaze u kombinaciji s prije rečenim, djeluju autentično, što glasači obično honoriraju (i u politici je uglavnom original poželjniji od kopije). Ako i ne pobijedi, što je bez obzira na neočekivan uspjeh velika vjerojatnost, Sanders će ostaviti tragu u američkoj politici, ali i društvu već činjenicom da je prvi tamošnji mainstream političar u tko zna koliko vremena, ako i uopće, koji se otvoreno nazvao socijalistom. Za Ameriku, revolucija samo po sebi.

Hillary, osim činjenice da bi mogla biti prva žena na čelu SAD-a, u svojoj torbi nosi potporu 12 guvernera, 39 senatora i 151 zastupnika Kongresa, a Sanders može računati na, riječju, dva. Kada je cijela priča počela, podsjeća The New Yorker, Clinton je imala načelnu potporu u anketama veću od 60 posto, što je rekord za demokratskoga kandidata još od 1972., senator Sanders startao je s četiri posto. Novac i donacije slijede taj uzorak, Clinton je prikupila, opet rekordnih, 164 milijuna dolara, Sanders jedva pola i to bez famoznih Super PAC-ova (nestranački odbori za prikupljanje donacija, elegantan način za neograničeno prikupljanje novca usprkos zakonskim ograničenjima).