Pod pretpostavkom da sve društvene i interesne skupine moraju stegnuti remen, svima smo postavili pitanje čega bi se, i koliko, odrekle. Odgovori su uglavnom uopćeni, sve su se već odrekle svega što mogu i misle da bi trebalo doći vrijeme odricanja – ali samo za neke druge skupine. Ili, kao što poručuju sindikati – stavite na stol konkretne prijedloge, ciljeve i rokove za odricanje.
Va Hrvata, tri stranke. Tri Hrvata, četiri ekonomista. Četiri Hrvata, eksponencijalni rast međusobnih uvjetovanja. Potonje (još) nije klasika među izrekama, no s obzirom na rezultate Liderove anketne ima solidne potencijale da to postane. Naime, velika Liderova anketa odaslana na tridesetak adresa – od glavnih potrošača proračuna (umirovljenici, zapošlenici, zdravstvo), raznih agencija, udruga, komora, nevladinih organizacija do parlamentarnih stranaka, Crkve i branitelja – pokazala je upravo to: ‘ako ti, onda ću ja’; ‘mi se već… mogu to sada drugi’; ‘ima ‘ko će’; ‘nema više prostora’.
Pa što smo to pitali? Pitali smo bi li se svi korisnici proračuna i sve društvene skupine oslonjene, izravno ili neizravno, na državni novac odrekli dijela sredstava u korist nužnoga fiskalnog uravnoteženja tako da teret rezanja pada ravnomjerno, bez socijalnih potresa? Pitanje je, naravno, hipotetsko, uz pretpostavku da fiskalna vlast zna da je stigla do zida i da je svjesna kako rast potrošnje unedogled, bez obzira na rast BDP-a i sve veselije projekcije, ne vodi nikamo. Dakle, bi li se društvo, uz pretpostavku da napokon imamo vlast koja je spremna na štednju, odreklo dijela svoje ‘desetine’?
