Imajući na umu nepovoljnu ekonomsku situaciju, od visoke inflacije, nedostatka stranih investicija do opće stagnacije, novi se, protržišni predsjednik odlučio dogovoriti s ulagačima koji nisu pristali na restrukturiranje argentinskoga duga. Macrijeva prethodnica Cristina Kirchner rezolutno je odbijala udovoljiti ‘lešinarskim fondovima’.
Novo argentinska vlada, točnije predsjednik Mauricio Macri, odlučila je napraviti radikalni zaokret u jednom od najproblematičnijih pitanja i iz perspektive ekonomije i nacionalnog ponosa. Nakon više od deset godina pravnog natezanja i nepovoljne sudske presude u New Yorku 2012. službeni Buenos Aires promijenio je pristup i sada nekolicini preostalih investitora u argentinski državni dug koji nisu 2001., nakon što je Argentina prestala servisirati dug od sto milijardi dolara, pristali na restrukturiranje, nudi nagodbu. Macrijeva prethodnica Cristina Fernandez de Kirchner rezolutno je odbijala udovoljiti ‘lešinarskim fondovima’ koji su u jeku krize jeftino kupili državni dug i cijelo vrijeme inzistirali na isplati nominalne vrijednosti (ukupna vrijednost u trenutku kupnje obveznice plus kamate) iako je oko 92 posto vjerovnika pristalo 2005. i 2010. na restrukturiranje i gubitke od čak 70 posto na nominalnu vrijednost obveznica. Posebno su uporna dva američka investicijska fonda koja su zahvaljujući pogodnoj sudskoj presudi uspjela onemogućiti isplatu dugova preostalim vjerovnicima (zabrana isplate drugih vjerovnika dok se ne namire tužitelj), izazvavši tako drugi ‘bankrot’ (default, prestanak plaćanja duga) 2014. i spriječivši povratak zemlje na međunarodna tržišta kapitala.
Imajući na umu nepovoljnu ekonomsku situaciju (inflacija za koju bi uspjeh bio dosegnuti između 20 i 25 posto, nepostojanje stranih investicija, stagnacija) i predizborna obećanja, novi je, protržišni predsjednik odlučio prekinuti svojevrsnu međunarodnu financijsku blokadu Argentine i postići dogovor s tvrdoglavim investitorima.
Vraćanje na međunarodno tržište i oživljavanje stranih investicija ključan je dio ekonomskog plana koji uključuje ukidanje državnih subvencija za energiju (oko tri posto BDP-a odlazio je na subvencioniranje struje, koju su neka kućanstva plaćala samo tri dolara na mjesec), smanjivanje nabunrenog deficita od osam posto i 30-postotnu devalvaciju pesosa. Investitorima predvođenima Elliott Managementom i Aurelius Capital Managementom sada se nudi oko 6,5 milijardi dolara u gotovini, odnosno oko 25 posto manje od vrijednosti koju vjerovnici zahtijevaju (devet milijardi dolara), a posljednje vijesti govore da su dva od šest glavnih nezadovoljnih vjerovnika, Montreux Partners i Dart Management, odlučili prihvatiti ponudu, ali ne i navedeni dvojac koji je glavni izvor argentinskih problema (preostali neodlučni su Bracebridge Capital LLC i Davidson Kempner Capital Management LLC).
Druga zapreka brzom rješavanju desetljetnog spora jest i argentinski kongres, koji mora dati pristanak na dogovor i poništiti prijašnji zakon kojim se zabranjuje isplata vjerovnika povoljnija od one dogovorene s preostalih 93 posto, a stranka bivšega gradonačelnika glavnoga grada nema većinu i morat će za guranje tih odluka pregovarati sa sektaški rascijepanom peronističkom strankom. Argentina je prije već postigla dogovor s odvojenim skupinom talijanskih ulagača koji su pristali na isplatu od 1,35 milijardi dolara usprkos inicijalnom zahtjevu od 2,5 milijardi na obveznice vrijedne 900 milijuna dolara u trenutku argentinskog bankrota 2001. To donekle objašnjava i slikovit opis ‘lešinarski fondovi’ bivše predsjednice. Procjenjuje se da sporni državni dug preostalim vjerovnicima stvarne vrijednosti oko šest milijardi dolara s kamatama sada vrijedi 20-ak milijardi, ali čini se da su ulagači spremni prihvatiti i manje od stvarne vrijednosti s obzirom na to da su još uvijek u debelom plusu. No s Talijanima je stvar bila nešto lakša, kako se čini, jer su se američki fondovi dosad pokazali iznimno nepopustljivi.