Strasno je ako je SOA bila politički servis bivšeg premijera. Ako to nije istina, onda Predsjednica politički podmeće šefu SOA-e, što je također strasno. A sve upućuje na kaos u državnom vrhu.
Nemam nikakvih dvojbi da je Dragan Lozančić bivši ravnatelj SOA-e. Iako, dok pišem ovu kolumnu, odluku o njegovoj smjeni još nije supotpisao predsjednik Vlade Tihomir Orešković. I ne osjećam zbog toga baš nikakav žal. Ne strahujem kao Anto Nobilo, odvjetnik i sveprisutni regionalni komentator balkanskih špijuna i inih balkanskih poslova, da će nakon smjene s ravnateljske pozicije u SOA-i D. Lozančić ostati na cesti, potucati se po skloništima za beskućnike ili postati hodajuća bomba za nacionalnu sigurnost. Mirna sam jer znam da Lozančić nije ni došao u SOA-u s ceste, nego iz državnog sustava, i zato što se uza sve demokratske defekte u Hrvatskoj ipak uobičajilo da ljudi koji odlaze ili su smijenjeni sa sigurnosno osjetljivih položaja bivaju adekvatno zbrinuti, a i članstvo u NATO-u obvezuje.
‘Džeparac’ od pet milijuna kuna Iznimka je jedino kad završe pred sudom kao ona dva nestašna generala s čelnih pozicija VSOA-e, O. Preost i D. Grdić, koji su si agencijski proračun za specijalne operacije protumačili kao osobni džeparac. I tako se zaigrali s pet milijuna kuna, prema Državnom odvjetništvu. Ali i pred sudom su zaštićeniji od, primjerice, političara ili direktora državnih poduzeća, o običnim optuženicima da i ne govorimo. Zbog tajne prirode njihove službe suđenje je zatvoreno, pa o njemu ne znamo ništa. No prema onome što su dosad o Lozančiću pisali i izgovorili oni koji zagovaraju njegovu smjenu, takvih kaznenih nestašluka u njegovu slučaju nema. Sve kad bi ih i bilo, za to nije mjerodavna ni Predsjednica ni predsjednik Vlade.
Koliko se sjećam, razloga za smjenu čelne osobe SOA-e samo je u posljednjih pola godine bilo barem dvaput: jesenas, ako SOA zaista nije anticipirala i upozorila Vladi i Predsjednicu na izbjeglički val s bliskog istoka, njegovo skretanje prema Hrvatskoj i podizanje žičane ograde na granici Hrvatske sa šengenskom Europom, čime je Hrvatska simbolično vraćena na zapadnobalkansku stranu. Kažem ‘ako nije upozorila’, jer su sve izjave i postupci Zorana Milanovića i njegove vlade upućivali na to da su ih događaji za tekl. Drugi razlog za smjenu čelne osobe SOA-e dogodio se u vrijeme sklapanja postizbornih koalicija, kad su u javnost plasirani dokumenti iz kojih je vidljivo da je hrvatski Srbin M. R. bio tajni hrvatski agent na okupiranom području u Kninu u vrijeme Domovinskog rata. Javno razotkrivanje vlastitih tajnih agenata dno je svakoga sigurnosnog sustava, čin koji ruši povjerenje i ugrožava sve tekuće i buduće sigurnosne operacije. Osobito ako se iza toga naziru dnevno-politički motivi. Ali i to se događa. No nakon toga očekuje se da u najkraćem roku ‘služba’ ustanovi i sankcijira krivca za ‘curenje’ svojih tajnih agenata. Lozančićeva SOA to nije učinila. I to bi bio kraj ravnatelja, drugi put u pola godine. No takav je rasplet bio politički nemoguć. Ali, ako i jest htjela, Predsjednica ga tada nije mogla smijeniti jer tadašnji premijer to ni u snu ne bi prihvatio.