Sljedbenici

Nakon čudo što nas je svjetonazorski najdesnija koalicija dosad vremeplovom prebacila u devedeset prvu. Čime bi pravdala svoje postojanje kada od silne ‘razlike’ između ljevice i desnice – barem kada je riječ o trenutačno najvrućoj temi u Hrvata (ako je tko zaboravio, to je ekonomsko stanje zemlje) – nema ni ‘r’? Od zdušnog busanja u prsa kako će novi sve ono što stari nisu ostala je samo jeka busanja. Ipak postoji kontinuitet nečega. Nema ga u liniji stalne, profesionalne birokracije, ali ima ga u hodanju po utabanim političkim stazama.

Još samo sindikati… Za početak, neće biti nikakve porezne reforme, ni mini, ni maks, ni srednje. Ne zato što su naručene eventualne analize procjene učinaka nego zato što u proračunu, bez politike upravljanja javnim dugom, a ona se tek kroji, jednostavno više nema mjesta. Ni na lijevoj ni na desnoj strani bilance. O stanju proračuna odavna nema tajni, oko 85 posto zadane su stavke i da bi se otvorio prostor za porezno rasterećenje morat će se zagrabit upravo u tih 85 posto. Recimo, za mirovine se iz proračuna godišnje dotira oko 35 milijardi kuna, gotovo 30 milijardi rezervirano je za plaće (zajedno sa zdravstvom koje se u bivšoj vladi matematički izdvojilo iz ‘centrale’), s dvadesetak milijardi krpaju se troškovi/gubici zdravstva, desetak milijardi kuna teške su kamate i još toliko teže razna prava i naknade poput naknada nezaposlenima, dječjih doplata, rodiljnih naknada. Još se ne zna što će biti s potpisanim ugovorom sa sindikatima prema kojemu bi s porastom BDP-a trebale porasti i plaće. Ta ‘sitnica’ stoji još oko dvije milijarde kuna. Svi ostali, i kvalitetom i kvantitetom nevažni, rashodi već su kresani i u vrijeme Jadranke Kosor i u vrijeme Zorana Milanovića.

Već iz takvih matematičkih razloga jasno je da od izbornoga obećanja o poreznom preslagivanju u korist realnoga sektora i građana, primjerice podizanja neoporezivog dijela dohotka, ukidanja porezne stope od 40 posto (to je bio i plan bivšeg financministra Lalovca) zasad nema ništa. Štoviše, Vladi je dobro došla odluka bivših da ne diraju u stečena prava i umjesto toga podignu stopu PDV-a na 25 posto. To je kakav-takav oslonac dok se konsenzusom svi dijelovi koalicije ne usuglase u vezi s rezanjem skupih stečenih prava. Do usuglašavanja realni sektor ipak može odahnuti – neće biti nikakvih novih nameta.

A neće, čini se, biti ni novih zapošljavanja. Iako su u startu zaključili da ima čak 11 tisuća mjesta u državnoj i javnoj upravi u koju mogu ugurati svoje istomišljenike, negativni odjek u javnosti zaustavio je takvu ideju. Bivša je vlast taman započela roštanje po svim dijelovima sustava, zgotovljeni su nalazi i izvještaji, a s obzirom na to da se i nova upravna ministrica Dubravka Jurlina Alibegović poziva na analizu koju je radilo povjerenstvo upravo pod njezinom palicom, čini se da će novi nastaviti ondje gdje su stari stali.

Ništa od headhuntinga. Da je po utabanome lakše pokazao je i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a i član Vijeća za suradnju Mosta i Domoljubne koalicije Ivan Šuker rezolutnom objavom da će se čelnici javnih poduzeća imenovati političkim putem, ne putem javnih natječaja ili headhuntingom. Iako Most cijelu stvar vidi drukčije. Naime, Šuker je podsjetio kako je ideja o tome SDP-ova: HDZ-ova vlast ozakonila biranje šefova javnih tvrtki putem javnih natječaja, no bivši su to ukinuli. – Nije da nastavljamo tu praksu, ali ne možemo drukčije dok ne promijenimo zakon. Da biste promijenili zakone i proveli sve, imali bi zrakoprazni prostor šest do sedam mjeseci – opravdao se Šuker.

Mostovci s druge strane i dalje stoje na staroj SDP-ovoj liniji ‘dva za jednog’ s ciljem stvaranja efikasne javne uprave. I dalje inzistiraju na izbornoj ideji smanjivanja i spajanja dvjestotinjak agencija u znatno manje učinkovitih sustava; na racionalizaciji i uklanjanju svih radnih mjesta na kojima se rad sada preklapa u više agencija; na godišnjem planu rada svakoga zaposlenog i na realizaciji kao temelju nagrađivanja. I dalje tvrde kako nova vlast neće ići utabanom praksom političkog namještanja u javnim poduzećima. No HDZ očito ne razmišlja na isti način. Poguranac promjeni možda će biti u javnosti sve glasnija Udruga poreznih obveznika Lipa, u kojoj se pozivaju na analize koje pokazuju koliko je stanje porazno: u jednom ciklusu stranka ili koalicija na vlasti zaposli oko pet tisuća ljudi u javnom sektoru te još oko 20 tisuća u javnim poduzećima. Logično, jer u javnim je poduzećima ishodište ekonomsko moći stranaka, tko će se moći dobrovoljno odreći?

Neće biti prevelikih odstupanja ni u drugim započetim robotama, recimo oslanjanju na EU-fondove (svaki novi ministar misli da je balvan većem korištenju novcem samo u (ne)sposobnosti bivšega resornog ministra). Kako poručuju iz Vlade, ove će se godine na oko milijardu uloženih eura iz EU-fondova povući 800 milijuna (200 milijuna su domaća komponenta), pri čemu se ne propušta nadometački kako su ‘osuđeni’ na projekte koje je pripremila bivša garnitura. Ove godine navodno u rukavu imaju već oko 200 projekata čiji će se učinci osjetiti iduće godine. Dosad se takva brzina još nije dogodila. I investicije idu dalje, vrte se sve spominjane u mandatu bivših: LNG terminal, nizinska pruga, navodnjavanje, čak i Pelješki most. Štoviše, nastavlja se ideja uvezivanja investicija, EU-fondova i industrije. Novi gospodarski ministar Tomislav Panenić u intervjuu u ovom Lideru najavljuje industrijski zaokret. I to je utabana staza. Ne samo zato što industrijska proizvodnja poduže raste nego i zato što su bivši ostavili Industrijsku strategiju. O njezinoj se kvaliteti i sadržaju itekako može raspravljati, ali odskočna je daska tu. Nije im uspjelo zaustaviti ni jedinu pravu, i to dobru, reformu – školstva. Kurikulum ide dalje. To je bilo prvi put da se (prilično oštar glas javnosti i struke) poslušao. Tim više što nije bila riječ o probnom balonu nego istinskoj namjeri da se nešto zaustavi samo zato što je proizašlo iz pera bivših.

Utabana je i staza privatizacije. Dok se ne skroji proračun teško je znati koliko se njome točno planira upravljoditi. Valjda će uvažiti činjenicu da su sve vlade prije ove pokušavale isto, pa kupaca nije bilo. Ili cijena, kao u slučaju restrukturiranja Hrvatske poštanske banke, nije bila na visini. Ta će visina itekako značiti, jer ako nova vlast krene s pravim rezovima BDP sigurno neće porasti ni prošlogodišnjih 1,5 posto (koji u proračun nose oko dvije milijarde kuna više). Bez privatizacije rukavi su prilično kratki. Bez rezova rasta nikada neće biti. Stara dilema. Kako ono reče Einstein? Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili. Nekako se čini da je unatoč svemu sve isto. Na različit način. Otud sav ovaj svjetonazorski folklor. Da prikrije ‘istost’.

Dubravka Jurlina Alibegović kratko pojašnjava kako je Uredba o načelima za unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave temelj za sistemizaciju radnih mjesta u ministarstvima. Takva uredba ne postoji za agencije. U dubinskoj analizi rashoda proračuna Povjerenstvo koje se bavilo poslovanjem agencija predložilo je da se agencije usklade s propisima koji se odnose na državnu upravu. Ta je analiza učinjena za bivšu vlast. Kako je kontinuitet u politici pogrdna riječ, ne bi čudilo da se i najsvežije analize poput te rade ispočetka.

Siniša Kuhar, glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, dodaje kako se Uredba i ostali akti u pravilu mijenjaju nakon izbora, kada nova vlast državnu upravu počinje krojiti prema broju koalicijskih partnera i aspiranata na sve dužnosničke pozicije.

Uredbe o unutarnjem ustrojstvu i pravilnici o unutarnjem redu u pravilu propisuju više radnih mjesta od potrebnih. Uvijek treba predvidjeti odgovarajući dio radnih mjesta za stručnjake i one koje će trebati zaposliti izbora partijskih, stranačkih zasluga, nepotističkih i sličnih razloga. Na takvu je praksu još u rujnu 2010. upozorila vlada Jadranke Kosor dokumentom Ministarstva uprave ‘Kriteriji za smanjenje broja zaposlenih u tijelima državne uprave’, u kojem se zaključuje da je okvirni broj državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, utvrđen uredbama o unutarnjem ustrojstvu, znatno veći od broja stvarno zaposlenih, ali i znatno veći od broja službenika i namještenika koji je stvarno potreban. ‘Sukladno uredbama o unutarnjem ustrojstvu i u njima utvrđenom okvirnom broju državnih službenika i namještenika, u pravilnicima o unutarnjem redu sistemiziran je neopravdano velik broj radnih mjesta bez stvarne potrebe za radom ili je dio radnih mjesta ostao nepopunjen, što stvara dojam teške situacije tijela državne uprave zbog nedostatka administrativnih kapaciteta (takozvana lažna potkapacitiranost)’, navelo se još tada u izvješću ministra Davorina Mlakara – detaljizira problem Kuhar.

Ivan Koprić, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, kaže da se funkcionalni pregled u uređenim državnim upravama obavlja svakih nekoliko godina, a kod nas je dosad proveden samo jednom, 2008., i to samo u polovici ministarstava i četvrtini ureda državne uprave u županijama.

Nama treba analiza posla i utvrđivanje koja su radna mjesta potrebna za ostvarenje strateških ciljeva ministarstava, no bez takve analize teško je utvrditi koliko je radnih mjesta potrebno. Najbolje upravne organizacije u svijetu strukturirane su kao matrične organizacije, s projektnim pristupom i fleksibilnim zapošljavanjem: zapošljavaju ljude koji su potrebni za konkretni projekt, nakon toga se opet traže novi ljudi za nove projekte. Ne možemo ukinuti ni daktilografe u državnoj upravi – precizira Koprić potkrepljujući tezu i brojkama. Analiza 2008. u dijelu državne uprave pokazala je višak radnih mjesta (ne zaposlenih nego izmišljenih i praznih radnih mjesta), prosječno oko 15 posto. Ako je najsvježija teza da u ministarstvima ima oko 30 posto praznih radnih mjesta, onda su napušteni balon koji bi mogao prikriti ponovno političko zapošljavanje nikome potrebnih ljudi. Kuhar pojašnjava koliko je to lagano. Obični službenik mora proći testiranje koje se sastoji od provjere znanja, sposobnosti i vještina (uključujući strani jezik) te intervju s Komisijom za provedbu javnog natječaja. Najviši se službenici primaju u državnu službu tako da Komisija utvrdi popis osoba koje ispunjavaju formalne uvjete i odabere ih temeljem intervjuja kojim se utvrđuje njihovo stručno znanje, sposobnosti, vještine i dosadašnji rezultati. Za razliku od običnih službenika koje intervjuira Komisija, one najviše propituje čelnik tijela ili osoba koju on ovlasti. Dakle, najviše rukovodeći službenici ne pišu nikakav test niti rješavaju slučaj radnoga mjesta za koje se kandidiraju. Ne razgovaraju ni s cijelom Komisijom nego ugodno ‘časakaju’ s ministrom ili osobom koju on ovlasti.