Home / Poslovna scena / Što ubija ambiciju u državnoj upravi

Što ubija ambiciju u državnoj upravi

Zatekla sam se blizu Trga bana Jelačića u Zagrebu u vrijeme dočeka brončanih rukometaša. Bilo je uistinu sjajno: Trg nabijen pozitivnom energijom, mnogo mladih koji se iskonski raduju, postaju na trenutak dio jedne uspješne priče, odašilju poruku: mi možemo sve.

A onda sam te mlade ljudje pokušala premjestiti u jedan od najneuspješnijih hrvatskih sustava, državnu upravu, birokraciju. Dakako da ne možete očekivati da će zaposlenici i korisnici usluga Ministarstva uprave s istim žarom vući za rukav ministricu Dubravku Jurlinu Alibegović ili ministra bilo kojega drugog ministarstva da bi napravili zajednički ‘selfie’ kao što su curice i dječaci radi ‘selfieja’ vukli za rukav Domagoja Duvnjaka i Ivana Stevanovića ili Stevieja Wondera. No odgovori na jedno od ključnih pitanja istinske hrvatske promjene – a to je reforma državne uprave – mogu se potražiti i u rukometu.

Pitanje je što to u državnoj upravi ubija ambiciju, želju za uspjehom u rezultatu, timskom radu i naposljetku efikasnosti. Što je to što od tih uspjeha i pobjede željnih mladih ljudi s Trga za pet godina učiniti nezadovoljne činovnike koji zbrajaju koliko su papira odaslali na potpis šefu, štopericom mjeriti minute do kraja radnog vremena i ubijati vrijeme kuloarskim spletkama.

Odgovor je vrlo jednostavan: loše i nelogično postavljen sustav u kojemu ministar nije izbornik reprezentacije, već kontrolor reprezentativaca u kojem njegovi pomoćnici ili načelnici uprava i sektora nisu pomoćnici u proizvodnji uspjeha, nego su njegovi pomoćnici u vertikalnoj kontroli. Da je reprezentativni izbornik Željko Babić ministar, njegova se uspješnost ne bi mjerila plasmanom na Europskom prvenstvu, dobivenim i izgubljenim utakmicama, nego time koliko su njegovih kombinacija igrači realizirali na terenu, koliko ih je uspio kontrolirati. A bio bi osobito uspješan ako bi među njima bile barem dvije kombinacije Zorana Gopca. Reforma sustava uprave, koji je desetljećima (otkako se iz njega iselila Austro-Ugarska) građen, nadograđivan i preradivan kao sustav više ili manje apsolutne političke kontrole nad upravljanjem, jedan je od najsloženijih zadataka i obećanja ove vlade. Jer treba mijenjati samu srž sustava, načela djelovanja i način na koji se mjere i vrednuju rezultati. A to izravno zadire u političku moć koalicijskih partnera. No ovako složeno složena međuvisna vlada možda je, s druge strane, i najbolja prilika da se to učini. Jer iz položaja političkog monopolna nitko se u pravilu neće svojevoljno reformirati tako da tu moć izgubi. Ta reforma ne može se provesti u mjesec dana ni odjednom, kao što to neki olako obećavaju.

No postoje naizgled sitne ‘ad hoc’ mjere koje mogu u vrlo kratkom roku napraviti velike promjene. Jednu od njih ovih je dana iznijio ministar regionalnog razvoja i europskih fondova Tomislav Tolušić: uspostaviti će izravnu horizontalnu suradnju načelnika različitih ministarstava koji rade na određenim projektima s kojima se prijavljuje na fondove EU, a ne da sve kao dosad ide preko resornih ministara. Oni kojima procedure javne uprave nisu bliske, ne mogu pojmiti koja je to revolucija u komunikaciji i međuresorskoj suradnji te važan korak u izmicanju politike iz procesa.

Primjerice, da bi bilo koji papir stigao iz jednog ministarstva u drugo, načelnik odjela ili službe koja ga je proizvela mora dobiti potpis nadređenog načelnika sektora koji ga onda šalje načelniku uprave. Ako načelnik uprave nije ujedno pomoćnik ministra, on ga zatim šalje na pregled, odobrenje i potpis resornom pomoćniku koji ga, ako je ministar centralistički tip, šalje na potpis ministru. Ministar, koji u pravilu ne zna (baš) ništa o predmetnom projektu, razgovara u sklopu međuresorske suradnje o njemu s drugim ministrom, koji također ne zna ništa o njemu, pod točkom 385 g. No obojica se mogu raspitati je li podnositelj dokumentacije ‘naš’ ili ‘njihov’.

U rukometu to bi bilo kao da Duvnjak na crti pred golom pita Metličića da pita izbornika Babića da ovaj pita direktora Gopca smije li pucati. A Gobac mu kaže nek se ovaj put strpi, on bi radije da zabije Slišković. I kamo bi stigli? Upravo ondje gdje je sustav hrvatske državne uprave. Samo mnogo brže. Ne samo zato što je rukomet brži od birokracije već zato što ima čvrsta i utvrđena pravila igre prema kojima neefikasni ispadaju sami. Bez mnogo filozofije o bolnim rezovima.