Opasne veze Reforme u zamci sukoba među resorima

Sve dosadašnje vlade padale su na međuresorskoj suradnji. Ministarski egotripovi i okoštala birokracija obično su jači od željene kohezije. U ovoj vlasti, nabrzinu sklepanoj od dviju koalicija, nedostatak suradnje među ministarskim kabinetima mogao bi biti najteži uteg. Okrupnjenjem ministarstava koje se najavljuje problem bi se mogao samo amortizirati. No takvoj vladi treba i jak premijer koji se neće izolirati u svom ekonomskom kavezu i neće politiku prepustiti svojim, samo formalno podređenim, potpredsjednicima.

U prvih nekoliko dana nove vlade, teme su se vrtjele oko krađe mandata, registra izdajnika, špijuna, lustracija, prosvjeda, prijevara, ustaša i četnika. Premijer Tihomir Orešković svojom je inauguracijskom prezentacijom u PowerPointu jasno dao do znanja da ga zanima samo ekonomija, dok sve ostalo prepušta Karamarku i Petrovu. Valjda će nekako pohvatati da to ‘sve ostalo’ u startu ruši svaki reformski pokušaj. To je utoliko ozbiljnije što je ovaj koaličijski miks najkrhki i najnestabilniji do sada.

Jasnoća podjele zaduženja pojedinih ministarstava nikad nije bila zavidna. U nedostatku ‘šakom po stolu’ ovoga bi puta mogao nastati i kaos, i to već pri krojenju državnog proračuna. Ministar financija jedini je koji namjerava štedjeti. Svi će ostali ministri ‘jačati’ svoje proračune. A tko će onda, primjerice braniteljskom ministru, reći da ne može dobiti više, nego možda i manje? Ministarstvo financija oprečno je svim drugim ministarstvima, a s obzirom na to da je ondje glavna blagajna koju crpe svi, preklapa se u radu sa svima ostalima. Bez vizije o tome što želimo i kamo idemo to može postati prilično opasno.

Primjerice, lani se dogodilo da su tvrtke ostale bez poticaja za istraživanje i razvoj Ministarstva znanosti. Ministarstvo financija jednostavno je zatvorilo slavinu. U R&D ulažu perspektivne, tehnološki napredne tvrtke, dakle upravo onakve kakvih želimo što više. Podosta je revoltiranih ICT tvrtki biznis preselilo preko granice. Zato je postojanje strategije, vizije, ideje, plana, nečega, nasušno potrebno. I upravo je zato potrebna koordinacija svih sa svakim.

U koalicijskoj je vladi iznimno važno u zakon ugraditi i precizno definirati za što je koje ministarstvo zaduženo, što radi, što ne radi, što je čiji posao. HDZ je obećao smanjiti broj ministarstava, ali na kraju ipak neće. Resore bi trebalo okupiti, Ministarstvo gospodarstva mora znati što radi Ministarstvo obrta, bez kolidiranja propisa, poticaja, uredbi, nadležnosti. Premijer je taj koji sve mora imati pod kontrolom, ne dopuštati preklapanja, sukobljavanja, on mora nadzirati procese.

Upravo je ovo vrijeme pravo za radikalniji pogled na stvari. Vedran Antoljak, glavni partner Sense Consultinga, kaže kako postoji pristup koji je nova vlada odabrala, a glasi ‘ne talasaj’, ali i radikalniji koji ne bi samo formalno spajao. Treba ustrojiti ministarstvo gospodarstva čiji će dio biti i šumarstvo, dio prometa, jaka energetika plus poduzetništvo. To bi bila jezgra gospodarstva. Ako idemo još radikalnije, onda treba ojačati vezu između znanosti i gospodarstva. Svi projekti koji se sufinanciraju sredstvima EU usmjereni su prema inovacijama i zato bi to bio logičan drugi korak – spojiti gospodarstvo i znanost.

Antoljak dodaje ulje na vatru pa heretički predlaže da se Ministarstvo branitelja odmah utopi u ‘socijalno’ ministarstvo. Nije baš najpogodniji trenutak za takvo istraživanje iako nam mašu pred nosom s Kanadanima koji imaju ministra inovacija, znanosti i ekonomskog razvoja, ministra međunarodne trgovine, međunarodnoga razvoja, prirodnih resursa. A mi? Mi u stilu Ramba Amadeusa: nacionalizam je tema do 300 eura prihoda na mjesece, iznad 500 eura počinje razgovor o garderobi i kafićima, kad prijeđe tisuću, teme su zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a s više od tri tisuće počinju priče o ljubavi.