ako država nije tvrtka, velik dio poslova vlade i njezina stvarnog rada okreće se oko raspoloživih sredstava, odnosno pokušaja da se raspoloživa sredstva uvećaju. U tom dijelu aktivnosti premijera i članova vlade oni bi se trebali ponašati slično upravi trgovačkog društva. No kao što upravljanje stabilnom tvrtkom nije jednako upravljanju tvrtkom u problemima, ni upravljanje zdravom državom nije jednako upravljanju državom u dubokoj krizi. Praćenjem istupa političkih aktera i uglavnom svih medija čini se da je postignut konsenzus da je Hrvatska u dubokoj krizi. A upravljanje u krizi moja je specijalnost, stoga evo kako bi članovi Vlade RH mogli iskoristiti teoretska i praktična znanja i vještine upravljanja tvrtkom u krizi.
Prvi i najvažniji korak u svladavanju poslovne krize jest priznavanje da ona postoji. Vrlo slično kao u poslovnoj krizi, ni u Hrvatskoj do sada nije bilo spremnosti da se prizna da smo u krizi. Uz povremena izljetanja kao što je bila izjava da smo ‘u banani’ Ivo Sanadera ili ‘krizni porez’ Jadranke Kosor, poruka vladajućih uvijek je bila da se ništa ozbiljno ne događa i da nikakve ozbiljne prilagodbe nisu potrebne. Jedina prilagodba koja se dosljedno provodila bila je sve veće zaduživanje. U isto je vrijeme oporba upozoravala na gospodarske probleme, ali oni su ‘nestali’ istodobno s preuzimanjem vlasti. I u izborima 2015. bili smo svjedoci zaboravljanja svih prijedloga za ozbiljne reforme još tijekom kampanje. Ponegdje se čulo opravdanje da se o ozbiljnim mjerama ne smije govoriti, nego ih treba provesti nakon dobivenih izbora, odnosno da se glasače mora prevariti, ali ‘ovaj put’ za njihovu korist. Reforme za koje je Most tražio suglasnost obiju velikih stranaka, uza sve zamjerke, bile su korak u dobrom smjeru, ali čini se da su bile važne samo u prvom tjednu nakon izbora. Od tada ih nema. Komičan je nesklad između tih reformi, Vladina programa rada (navodno pogrešnoga) i prezentacije premijera.
Osim premijera, Vlade i Sabora za uspješno svladavanje krize potrebno je da i svi ostali relevantni subjekti priznaju njezinu postojanje. Čini se da sindikati, udruge i svi koji ovise o proračunu i na kojima bi se trebalo štedjeti ne priznaju krizu. Sve to ne može me uvjeriti da su glavni politički akteri uistinu svjesni situacije. Ako nisu spremni na priznavanje krize, neće je moći riješiti.
Nakon što glavni dionici priznaju da kriza postoji i da se moraju provoditi izvanredne mjere, tada je potrebno odrediti menadžment koji će krizom upravljati. Prije nekoliko dana Vlada je izglasana u Saboru pa je jasno tko će nas voditi. Posjeduju li ti ljudi potrebne vještine i znanja? Tvrtkin krizni menadžment mora biti sposoban brzo određivati kratkoročne prioritete i ciljeve, mora postavljati očekivanja i standarde, brzo i odlučno provoditi odluke, ponašati se autoritativno, ali mora i iskreno komunicirati sa svim dionicima te graditi povjerenje. U ovih mjesec dana Tihomir Orešković nije dokazao da posjeduje potrebne vještine.
U ovih mjesec dana otkad znamo tko će biti premijer bojim se da Tihomir Orešković nije dokazao da posjeduje potrebne vještine. Stekao se dojam da je njegov angažman u sastavljanju Vlade bio daleko ispod očekivanoga i da tim koji je u njegovu ime sastavljen ne zadovoljava gotovo nijednu od tih karakteristika. Nismo vidjeli ni autoritet, ni brzinu, ni postavljanje kratkoročnih prioriteta i ciljeva, a ni transparentnost i iskrenost. Vidjeli smo korporativnog menadžera srednjeg ranga dobrog za ispunjavanje zadataka u kvalitetnoj i uspješnoj organizaciji. Hrvatska država niti je kvalitetno organizirana niti je uspješna. Neki od ministara, vrlo malo njih, ipak su malo poznatiji javnosti i imaju određeno poslovno iskustvo, ali nijedan nema iskustvo upravljanja sustavom u problemima. U krizi su potrebni vode, a ne menadžeri.
