O no što radimo više je usmjeren na rast nego što je Hrvatska raste. Sigurno je domoljubnije no što je Domoljubna koalicija, stabilnije nego što je Most, čvršće nego što je ORaH, ukorijenjenije nego Hrast, življe nego Živi zid – riječi su kojima je svojedobno Boris Jokić, voditelj cjelovite kuirkularne reforme, sažeo rad na tom projektu koji treba biti iznad politike i mora se provoditi dulje od mandata bilo koje vlade. Štoviše, i sâm je reformistički – reforma unutar reforme – jer nije krenuo od politike i provodi ga struka. No je li iznad politike?
Kurikularna reforma počela je u najnezgodnijem trenutku, u predizbornoj godini, i jedna je od prvih mjera kojom je počela provedba Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Politika je zasad nije dirala i, iako se malo brine za obrazovanje i na popisu reformi za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pogreškom je navedeno zaustavljanje reforme, čini se da ipak neće. Jer, to bi značilo još nekoliko izgubljenih generacija učenika. Tromoj Hrvatskoj, koja u 25 godina svog postojanja nije osmisliša kvalitetnu obrazovnu politiku, promjene su nužne. Alternativa je mračna, a opcija ‘kreni-stani’ pogubna. Hrvatski je obrazovni sustav loš. Temelji se na učenju činjenica napamet, a ne na dubinskom razumijevanju. Povezanost realnog sektora i akademske zajednice slaba je i na tržište rada sustav izbacuje nekonkurentnu radnu snagu sa zastarjelim znanjem. Muče se i oni koji traže zaposlenike i oni koji traže posao. Sve nas to zajedno, i ljudi i državu, čini prilično nekonkurentnima. I to je samo šturi opis obrazovnog sustava, u dvije rečenice. Reforma, koja bi trebala trajati bar 10 godina, usmjeren je prema razvoju vještina koje zahtijevaju život i rad u 21. stoljeću. To su razvoj vještina rješavanja problema i donošenja odluka, kritičkog mišljenja, kreativnosti i inovativnosti, zatim razvoj vještina komunikacije, suradnje, informacijske i digitalne pismenosti.
