Tržište rada i obrazovanja

U arhaičnom i proračunski jadnom hrvatskom obrazovnom sustavu visoko stručno obrazovanje (najčešće privatno) trebalo bi biti usmjeren na tržište rada, a sveučilišta su ponajprije utemeljena na znanstvenoistraživačkim radovima. Prilično loša ekonomska situacija ne dopušta nijednom od njih da potpuno ispuni svoju zadaću. Modeli financiranja obrazovanja i suradnja s privatnim sektorom pri osposobljavanju mladih ljudi ovise o ostalim komponentama gospodarstva zemlje, a sudeći prema europskom modelu, što je gospodarstvo neke države slabije, i razlike su između obrazovnih institucija veće. Sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj izrazito je socijalno nejednak. U oči bode i podatak da Hrvatska u obrazovanje ulaže 4,8 posto BDP-a (u znanost sramotnih 0,69 posto), a prosjek u Europskoj uniji iznosi 5,8 posto BDP-a.

Koliko je stanje alarmantno, govori i činjenica da je rektor Sveučilišta u Zagrebu kampanju ‘žicanja’ kuna od državnog vrha počeo već na svojoj inauguraciji. Sveučilišta žele veću pomoć države, a studenti nepovezani s tvrtkama i s tržištem rada traže roditeljsku pomoć. Karin Doolan, docentica na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru, iznijela je podatak koji pokazuje da su primarni izvor financiranja studenata roditelji, i to u postotku od 82 posto. Usporedbi radi, u Švedskoj je on 15-ak posto. U stručnom obrazovanju trebalo bi biti mnogo više prakse, a ondje su zaposleni nastavnici koji imaju poslovno iskustvo i koji to iskustvo moraju vjerodostojno prenijeti studentima. U Hrvatskoj to nije najjednostavnija zadaća. Zaposleni na visokim poslovnim školama žale se na to da se stručno obrazovanje tretira kao drugorazredno. Katkad, kad ima i volje i novca, nedostaje kvalificiranih mladih ljudi. Drago Kamenski, vlasnik Kamgrada, žali se da, ponajviše u strukovnim školama, i nemaju koga stipendirati.

– U strukovnim školama uopće nema zanimanja koja nam trebaju, to je problem obrazovnog sustava, ne prati tržište. Već godinama nemamo koga stipendirati, a želimo to. Surađujemo s građevinskim fakultetom, uzimamo mu studente na praksu i šaljemo na usavršavanje – objašnjava Kamenski.

Njemački veleposlanik u Hrvatskoj Thomas E. Schultz kao jedan od glavnih uspjeha njemačkoga gospodarstva smatra model obrazovanja u kojemu se mladi ljudi tijekom studiranja pripremaju za poslovne modele. Kako se onda financiraju ti uspješni modeli u inozemstvu? World Education Fair, održan ove godine prvi put u Zagrebu, privukao je mnogo bogatih i uspješnih sveučilišta te srednjih privatnih škola u potrazi za talentiranim i vrijednim mladim Hrvaticama i Hrvatima, stoga je bio dobra prilika da se iz prve ruke sazna kako se financira obrazovanje u inozemstvu. Velika Britanija i Nizozemska na čelu su Europe prema broju stranih studenata. Za razliku od najboljih srednjih škola najuglednija sveučilišta u Europi u državnom su vlasništvu, država snosi i troškove studiranja. Uglavnom su dobro povezana s lokalnim tvrtkama i tvornicama, a praksa u Nizozemskoj traje 20 sati na tjedan, pri čemu studenti mogu zaraditi u prosjeku 700 eura na tjedan. U Velikoj Britaniji vlada daje studentske kredite s kamatama od tri posto i naplaćivanje duga počne tek kad osoba ima primanja veća od 14.000 kuna. U čemu je tajna što su relativno male države poput Danske i Nizozemske već godinama najpoželjnija mjesta za strane studente i među najinovativnijim svjetskim zemljama?

– Ne gledamo prema sebi, prema unutra, nego izvore inteligencije i rješenja tražimo izvan Nizozemske. Nismo velika zemlja. Bez stalne primjene novog znanja koje dobivamo stalnim pritokom stranih studenata ne bismo uspjeli, zato nam je vrlo važno da privučemo i hrvatske učenike i studente – pokušao je odgovoriti na vječno pitanje o tajni uspjeha Johannes van der Zwan, vlasnik elitnog internata Eerde, najbolje takve škole u Nizozemskoj.

U Hrvatskoj je sve veći jaz između državnih sveučilišta, koja se temelje na istraživačkom radu, i skupih privatnih škola, koje polaznicima nude praksu i obećavaju sigurno mjesto na tržištu rada, a budući studenti bivaju rastrgani između dva izbora koja im mogu odrediti život. I u Nizozemskoj i Danskoj vlada blago rivalstvo između fakulteta koji se bave istraživačkim radom i ustanova za primijenjenu znanost, odnosno praktičan rad.

U Finskoj, zemlji o čijemu modelu obrazovanja Hrvati stalno trube i čije su reforme školstva uzor cijeloj Europi, škole se financiraju prema načelu da se u njih ulaže prema stvarnim potrebama. Dakle, veću pomoć dobivaju one koje zaostaju u kvaliteti rada. Tako će, primjerice, škola u nekom selu okovanom snijegom imati jednake uvjete za rad i tehnološku opremljenost kao i ona u centru Helsinkija.

Povežemo li finsku priču s onime što govori Kamenski, jasno je da ulaganje u mlade ljude treba početi mnogo prije fakulteta, a u Finskoj su to shvatili. Učenici provode dva tjedna na radnome mjestu za koje se namjeravaju školovati kako bi učili o svijetu rada i testirali vlastite interese. Nastavni plan u strukovnim školama prilagođen je gimnazijama standardima, znatan udio stručnih predmeta prebačen je na stvarna radna mjesta te su i strukovne škole i gimnazije omogućile učenicima više fleksibilnosti i veći izbor, zbog čega je više učenika zaslužilo pravo prijave na sveučilišta. Izrazito je zanimljivo kako Finska u odnosu na brojne druge OECD-ove članice ulaže manje u obrazovni sustav, a postiže najbolje rezultate na PISA-inim testovima. Razlog su tome ulaganja prema stvarnim potrebama i male socijalne razlike među stanovnicima, zbog čega nema potreba za privatnim školama, a i vjera tamošnjih ljudi u državne institucije neusporedivo je veća nego u Hrvatskoj. U Finskoj se država brine da se mladi ljudi što prije pripreme za tržište rada, ne prepuštaju inicijativu za to privatnim školama, veleučilištima ili tvrtkama. Naravno, to je samo nadogradnja na postojeći ekonomski sustav, kao i stanje uma ljudi, što nikako ne treba podcijeniti. Međutim, ako gospodarstvo jedne države nije zdravo, konkurentno i uređeno, nerealno bi bilo očekivati da sustav financiranja obrazovanja i prepoznavanje situacije na tržištu rada bude na visokoj razini.