Kako je Potjeh tražio ministre

Najprije imena i ministarske pozicije, tek onda program. O programu se priča i piše sve manje, osim što se tu i tamo baci pokoja kost poput ukidanja/zamrzavanja drugoga mirovinskog stupa ili zaokreta u monetarnoj politici. Sâm Božo Petrov, u najavi četvrtka i kompletiranja vlade, veli: ‘Oda-brat ćemo pet najvažnijih prioriteta prema resorima. U ovome trenutku ne želim izlaziti s točnim točkama, ali stavit ćemo one za koje budemo smatrali da su najvažnije. No tražit ćemo da se provedu i svi drugi prijedlozi o kojima smo se već usuglasili s jednom i drugom koalicijom.’ Što misli o ukidanju drugoga mirovinskog stupa, ideji s kojom su se igrale sve recesije vlade? Ne misli još ništa, točnije Most o tome nema stajalište. Valja da ga imati kada se odabere ministar zadužen za tu temu, čije god boje bio.

Potencijalni su ministri, čija se imena vrte ovih dana, imali ponešto vremena da pokažu što bi radili, kakvi su im reformski temelji. I to znatno više od prvoga među jednakima. Budući premijer Orešković imao je svega tri sata da odluči želi li voditi zemlju. Tako barem priča Ante Ćorušić, a s obzirom na to da ga ni stranački ni možda budući ‘šef’ nisu demantirali, valja je sastavljanje vlade ad hoc, potezanjem za rukav i s potvrdom ‘instanci’ koje se nikako ne mogu nazvati službenima, hit ovih izbora. Recimo, nestranac kandidat Mosta za ministra gospodarstva Milan Račić (inače, biznismen koji je veći dio života proveo u Kanadi, trenutačno najpopularnijoj zemlji izvan Hrvatske) imao je 48 sati da osmisli kako bi reformirao gospodarstvo. Priznaje da je razgovarao s Oreškovićem, a svoju viziju izlaska iz krize pojašnjava citatima J. F. Kennedyja i Alberta Einsteina otpriške na sljedeći način: ‘Hrvatskoj je potrebna nova vizija izbavljenjem privatnog sektora iz okova, jer plima podiže sve brodove. Čarobni štapić ne postoji, dogodio nam se niz pogrešnih odluka. Vlada će podić ili srušiti komunikaciju, koja treba biti bez mnogo mudrovanja: keep it simple, stupid!’ Njegov konkurent Tomislav Panenić o razgovoru s premijerom nije ni zucnuo, no javnost je iako zapela već kod pronalaženja lokacije s koje stiže na potencijalno mjesto ministra gospodarstva, a nisu se pobliže upoznali ni s njegovim likom i djelom.

Ivan Lovrinović iz utrke za ministra financija prebačen je u onu za ministra gospodarstva, ne samo zato što je HDZ bacio udicu na financije (kao potencijalni su ministri ovih dana figurirali Tomislav Ćorić i Goran Marić, HSLS-ovac Josip Budimir i prvi čovjek mirovinskog društva PBZ CO Dubravko Štimac) nego ponajprije zato što se Lovrinovićeva monetarna radikalnost nikako ne slaže s pogledom iz kuta naših kreditora. Onih s kojima je u Kitzbühelu nedavno ugodno čavrljao budući premijer. S obzirom na to da se čini da je Orešković prilično sklon novac iz drugog stupa iskoristiti za poticanje investicija, Štimac kao ministar financija manje je izgledan. U zadnji čas favorit ‘dobro obavi-štenih izvora’ za čuvara državnih financija postao je Zdravko Marić (u bivšoj HDZ-ovoj vladi državni tajnik u Šukerovom Ministarstvu financija, sada izvršni direktor u Agrokorju), Lovrinović bi, sudeći prema posljednjim signalima, ipak dobio potprijednjičko mjesto, a kao najjači kandidat za ministra gospodarstva istaknut je Marinko Škare s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma.

No odabir budućega ministra branitelja pravi je presedan. Za resor branitelja, osim HDZ-a, Mosta i Oreškovića, postoji još jedna instanca – šator u Savskoj 66. Kandidati za nasljednika Predraga Matića i ondje predstavljaju svoj program, boreći se za naklonost braniteljskih udrug. Pa ako Duro Glogoški kaže da će novi ministar ‘imati obvezu osigurati hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji mjesto u društvu koje im pripada, kao i zaštitu digniteta Domovinskog rata’, ima da je tako! Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović važno je samo da je u programu nove vlade i demografija. Sveukupno je važno da su svi veseli i zadovoljni, reforme na mjestu i da u petak napokon počne saborska potvrda odabranih. Cijela potraga za ministrima pomalo podsjeća na to kako je Potjeh Ivane Brlić Mažuranić tražio istinu. Našao ju je, kao što Tim pronalazi ministre. Samo, Potjeh se na kraju utopio, a njegova su braća Ljutiša i Marun nastavili živjeti dugo i sretno. Kao Karamarko i Petrov?