Bivši ministri POLITIKA JE VEĆINI (BILA) UNOSNIJA OD BIZNISA

ovi mandatar i vjerojatni premijer Tihomir Tim Orešković visoku plaću i korporativne beneficije odlučio je zamijeniti radom za opće dobro. Naravno, nije došao odslužiti kaznu umjesto zatvorske, ali svakako cijenimo njegovu žrtvu. Sugovornici s kojima smo razgovarali upozorili su nas na zanimljivu činjenicu koja bi mogla odgovoriti na pitanje zašto se Orešković primio pozicije mandatara nakon solidnih primanja od oko 12.000 eura na mjesec plus beneficije. Kad više ne bude premijer, njegova tržišna vrijednost u tom trenutku skočit će na bar 50.000 eura na mjesec.

– Nakon mandata taj će čovjek na tržištu vrijediti bar 50.000 eura plus bonusi jer će biti u ‘klubu bivših premijera’ i imat će kontakte na premijerskoj razini po cijelome svijetu. Pa sad izračunajte isplati li mu se to ili ne. Iskreno, isplati mu se raditi i za nula kuna. Dolazi na lošije plaćen položaj, u izraziti fokus javnosti, svi će pljuvati po njemu. Vrlo brzo postat će glavna meta; i da je genijalac, bit će meta. Jadan ne zna kamo je došao. A sve to potvrđuje i to što je odbio biti ministar, ali je u roku od tri sata prihvatio biti premijer – kaže nam bivši ministar koji daje zanimljivu usporedbu svojoj tezi: bivši njemački kancelar Gerhard Schröder sjedi u ruskoj tvrtki i samo njegovo ime vrijedi nekoliko stotina tisuća eura na mjesec upravo zbog toga što je u ‘klubu bivših premijera’.

Hrvatska je od svoje samostalnosti imala 12 vlada u kojima je čak 208 ljudi obnašalo ministarske funkcije. Velik dio njih ostao je u politici i tako dočekao mirovinu, neki su se vratili na posao na fakultete, u bolnice ili institute, a mali dio odlučio se za biznis. Tako je i s Milanovićevom svitom – većina ostaje u politici i u Saboru će pokušati, kako kažu, biti konstruktivna oporba. Što god to značilo. Mali dio članova vlade na odlasku ide u poslovne vode. Ministar obrane Ante Kotromanović odlazi u SAD raditi kao konzultant u odvjetnički ured, ministar financija Boris Lavalac također je najavio odlazak u privatni sektor. Gledajući Vladine članove unatrag do 90-e, najšli smo na mnogo imena koja su i dan-danas itekako poznata javnosti. Svakako, najviše se, kao najuspješniji (možda bolje reći najbogatiji), ističe Ivan Čermak. On je 1993. nekoliko mjeseci obnašao funkciju ministra gospodarstva u vladi Nikice Valentića. Nakon što je s Tifonom postigao velik uspjeh, dok je bio u Haagu, prodao ga je mađarskome Molu navodno za 110 milijuna eura. Nakon oslobođenja od svih optužbi vraća se u Hrvatsku i kupuje OMV-ove benzinske postaje, koje postaju Crodux. Prema poslovnoj Hrvatskoj, Čermak upravlja s 111 milijuna eura vrijednom imovinom i povezan je s 14 tvrtki. A upravo su članovi Valentićeve vlade (nekadašnja ekipa iz zagrebačkoga kafića Hennessy) bili najuspješniji u biznisu, bilo kao vlasnici bilo kao menadžeri. Osim Čermaka tu su Božo Prka, tada ministar financija, sada već dugogodišnji predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb, druge po veličini banke u Hrvatskoj. Borislav Škegro u toj je vladi bio potpredsjednik, poslije je postao ministar financija (poznat po tome što je uveo PDV), a u privatne vode ušao je kao osnivač društva Quaestus koje upravlja fondovima. Davor Štern, dugogodišnji konzultant, nekadašnji Inini čelnik, u toj je vladi kratko bio i ministar (poslije je u Matešinoj vladi bio ministar gospodarstva). Jure Radić bio je pak ministar graditeljstva, poslije dioničar i čelnik Instituta IGH, a tu su i Nadan Vidošević (uz predsjedničku funkciju u HGK bio je Krašev dioničar i čelnik). Koliko im je ulazak u politiku pomogao i je li im to bila odskočna daska?

– Kad ste jednom u politici, na ovaj ili onaj način u njoj ostajete zauvijek. Ako ništa drugo, izvorni političari, oni bez opcija u životu, nikad vas neće ostaviti na miru. Ne vjerujte vam da ih nećete ugroziti. Pogotovo stranački ‘prijatelji’, a o mediokritetima iz struke da ne govorim. Uspjeh se kod Hrvata ne oprašta. Zbog takvih loših iskustava mnogih od nas ‘bivših’ mnogo je sjajnih, stručnih ljudi koji se ni u ludilu ne žele izravno angažirati u izvršnoj vlasti. A to je velika šteta – kaže Borislav Škegro koji je povezan s 30 poslovnih subjekata i nadzire 136 milijuna eura vrijednu imovinu. Dio bivših ministara završili su i kao menadžeri u velikim tvrtkama. Tako je nekadašnji ministar telekomunikacija u tri vlade (Šarinićevoj, Valentićevoj i Matešinoj) Ivica Mudrinić nakon politike godinama bio predsjednik Uprave Hrvatskog Telekoma, a sada je savjetnik u Deutsche Telekomu, većinskom vlasniku HT-a. Hrvoje Vojković kratko je bio ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, a nakon toga čelnik čovjek najveće osiguravajuće kuće u Hrvatskoj – Croatia osiguranja. Sada je povezan s nekoliko tvrtki kao prokurist, a u medijima se ponovno lani našao kao posrednik u osiguranju jednog od najvećih europskih osiguravatelja. Jedan od poduzetnijih ministara svakako je i Roland Žuvanić koji je u Račanovoj vladi bio ministar pomorstva i veza. Kao i kolega mu Mudrinić, Žuvanić je poslije bio na čelu telekoma – predsjednik Uprave Optime Telekoma, nakon čega je bio direktor nekoliko tvrtki.

Goranko Fižulić svakako je istaknutija persona među bivšim ministrima. Na tu je poziciju i došao kao biznismen i s nje se vratio u biznis. Naime, Magmu je osnovao davne 1989., bio je ministar od 2000. do 2002., odveo je Magmu na burzu 2009., a kada je kriza žestoko udarila, Magma je pala na koljena i završila u predstečajnoj nagodbi. – Svako bavljenje politikom ljudi iz privatnog biznisa doživljava se sumnjivo – kaže nam Fižulić. Budućim ministrima koji možda dođu iz privatnog sektora kao ministri-stručnjaci poručuje da kad čovjek iz biznisa dođe u politiku, dolazi pod povećalo javnosti. – Jučer je bio anoniman, a danas mu se prati svaka kava. Možda netko iz privatnog sektora može ući u politiku i biti uspješan, a možda ne, ovisi o osobi. Politika i biznis mogu, a i ne moraju biti dobra kombinacija – ističe Fižulić.

Prije tri-četiri godine poslovnim putem krenula je i nekadašnja ministrica obrane Željka Antunović. Kaže kako joj je politika pomogla i u stjecanju klijenata. – Čim ste u javnom poslu, pogotovo u našoj maloj

– Politika mi je pomogla i odmogla. S jedne strane imate prednost što vas svi znaju, pogotovo ako ste proveli punih osam godina u vladi i provodili neke ozbiljne reforme. Još važnije, mnogo naučite, pa i to koji su stvarni domet ekonomske politike. Nije svemoguća. S druge strane nalijećete na stereotipe o političarima – te ovakvi su te onakvi. Ja sam na privremeni rad u politiku došao na izravan poziv predsjednika Tuđmana, iz znanstveno-istraživačkog instituta, i bavio sam se upravo onime za što sam se tamo pripremao dvadeset godina. Kada je to prošlo, vratio sam se tamo gdje pripadam.

Politika je cjelina. Iskustvo iz privatnog sektora jest dragocjeno, ali na to treba nadograditi državničku odlučnost, odgovornost i spremnost na osobnu žrtvu. Pravi reformatori nikada nisu popularni za vrijeme mandata. Eventualno deset godina kasnije dobijete neko priznanje, ali ono vrijedi sto puta više od trenutačnih bljeskova. Volio bih da imamo jako nepopularne ministre u 2016. godini. Što više njih, to bolje za našu djecu.

Na hrvatskom tržištu ima vrlo malo političara koji su se do sada dokazali u privatnom sektoru.

– Premalo se ljudi iz politike uopće bavilo poduzetništvom, zato teško razumije tržišne odnose i principe. Nadam se i vjerujem da će sastav i kompetencije nove vlade promijeniti taj trend – smatra Damir Polančec, tvrdeći, kao i Fižulić, da mu politički angažman nimalo nije išao na ruku, što više, donio mu je mnogo toga teško prihvatljivoga.

Kad se sve zbroji i oduzme, vrlo je malo onih koji uspiju kapitalizirati svoju političku poziciju i kad im istekne mandat, jednostavno se ne snalaze u poduzetničkom svijetu. No pokazalo se, pogotovo u starijoj političkoj garnituri, da tko je prije skretanja u političke vode bio poduzetnik (poput Goranka Fižulića ili Nikice Valentića), taj se mnogo bolje snašao i poslije. Političari koji su koketirali s diplomacijom i ostvarivali kontakte na stranim tržištima nisu baš mahom dobivali ‘pozivnice’ stranih kompanija. Osim bivšeg ambasadora i ministra vanjskih poslova Miomira Žužula koji trenutačno radi za američku odvjetničku tvrtku Patton Boggs te bivšega nestranačkog ministra pravosuđa Ivana Šimonovića koji je izabran je za pomoćnika glavnog tajnika UN-a Ban Ki-Moona, zaduženoga za područje ljudskih prava, većina političara ostala je raditi u Hrvatskoj.

Dvoje bivših političara pak od sebe je napravilo i bendo, pa tako imamo sveprisutnoga Dragana Primorca, bivšeg ministra obrazovanja, znanosti i sporta, za kojega nitko ne zna čime se zapravo bavi, ali uvijek iskrsne na nekoj fotografiji. Primorac ima svoju internetsku stranicu na kojoj su navedena njegova politička i znanstvena postignuća te humanitarne akcije; objavljene su i brojne fotografije s javnim osobama iz.

Biznisom se bavim samo u pauzama sudskih procesa.

Prije pet godina bivši potpredsjednik vlade otvorio je konzultantsku tvrtku Irikon (kao vlasnika upisao je suprugu). S obzirom na 14 godina iskustva na menadžerskim pozicijama (bio je potpredsjednik član Uprave Podravke i četiri i pol godine u vladi), bio je uvjeren da će njegove kompetencije biti korisne stranim investitorima. Koliko je to ispalio točno možda najbolje pokazuju podaci Poslovne Hrvatske: prihodi Irikona od 2011. do 2014. godine pali su s 420 na 130 tisuća kuna, a dobit je lani iznosila 19 tisuća kuna. No Polančec tvrdi da njegov biznis ostvaruje solidan rast, da zapošljava, redovno isplaćuje plaće i da nema dugova. – Uvažavajući činjenicu da na mjesec devet radnih dana potpuno neopravdano već šest godina provodim na sudu, to je vrlo zadovoljavajuće. Zbog svega kroz što sam prolazio i prolazim, još uvijek su mi mnoga vrata zatvorena – kaže Polančec. Sa stranim partnerima priprema nekoliko ozbiljnih projekata (nije htio reći kojih). Postao je vlasnik Radio Drave u Koprivnici i pokrenuo portal Drava-info.

Kao što je nekad bila ministrica bez portfelja, danas je Bianca Matković poduzetnica bez tvrtke. Službeno je registrirana kao direktorica Moriuma, tvrtke koja se bavi računovodstvom, revizijom i poreznim savjetovanjem. Osnivač i glavni nositelj te uspješne tvrtke njezin je suprug Vladimir, a Bianca se, navodno, trenutačno bavi savremenim drugom djelatnošću – organizacijom evenata (humanitarnih večera, modnih revija i sličnoga). Nekadašnja ministrica i državna tajnica Ministarstva vanjskih i europskih poslova radila je od 2012. do 2013. i kao članica Uprave putničke agencije Atlas, gdje je bila zadužena za produkciju i marketing. S obzirom na iskustvo u organizaciji međunarodnih evenata te veze i kontakte u diplomaciji Matković je bila poželjna članica tima. Međutim, zbog načina ophođenja s ljudima u političkom svijetu nije baš stekla simpatije Atlasovih zaposlenika, pa nije ni izdržala na tom položaju dulje od godine dana, što je pak bio prekratak rok da bi pokazala i konkretne rezultate.

Iako ne dolazi u bjelovarsku tvrtku niti o bilo čemu odlučuje, bivši ministar i sadašnji saborski zastupnik vlasnik je 55 posto obiteljske tvrtke Beming iz Bjelovara. Nekoć je bio na rukovodećoj poziciji, dok 2004. nije ušao u politiku i upravljačka prava morao prepustiti nekome neovisnome. No Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo ga je sa šest tisuća kuna jer je prava prenio na oca, a ona se ne smiju prenositi na rodbinu pa ih je naknadno prebacio na odvjetnički ured. Njegova se tvrtka u početku bavila stanogradnjom i upravljanjem stambenim objektima, a danas je ostalo samo upravljanje. – Šteta što imamo zakon prema kojem su ljudi iz biznisa kada odu u politiku prisiljeni napustiti svoje pozicije. Dosta ljudi bi, pod strogom kontrolom, kvalitetno moglo obavljati obje funkcije. U njemačkom parlamentu mnogo zastupnika dolazi iz sektora malog i srednjeg poduzetništva i ima čak i svoju stranku putem koje štite interese biznisa, a ne izlaze iz vlastitog biznisa. Nije čudo što kod nas s obzirom na zakone vrlo malo ljudi ulazi u politiku – komentira.

Svoju internetsku stranicu ima i Martina Dalić, bivša ministrica financija koja se dokazala i kao menadžerica u privatnom sektoru – najprije kao glavna ekonomistica u Privrednoj banci, a zatim kao predsjednica Uprave Partner banke. Među rijetkim ministrima koji su se, takoreći, bavili svojom strukom jesu bivši ministri poljoprivrede: Petar Čobanković, čija se obitelj bavi vinarstvom, i Božidar Pankretić, koji je s bratom preuzeo uzgoj goveda od oca, legendarnoga HSS-ovca Josipa Pankretića. U zapadnom svijetu ministri su vrlo cijenjena ‘roba’, bez obzira na to jesu li u politiku ušli iz biznisa pa se vratili u njega ili su u biznis otišli nakon političkog angažmana. Neki dužnosnici nakon mandata postaju konzultanti, bilo kao samostalci bilo kao članovi velikih svjetskih korporacija. Spomenuli smo primjer bivšega njemačkog kancelara, no tu su i drugi: Henry Paulson bio je šef Goldman Sachs prije negoli je postao ministar financija kad je George W. Bush bio predsjednik, Timothy Gartner otišao je s mjesta guvernera New Yorka u ministarstvo u Obaminoj administraciji, a nakon toga u privatni sektor, a Michael Bloomberg je prije nego što je postao najorški gradonačelnik bio uspješan biznismen i milijarder. Za razliku od stranaca vrlo je malo naših političara unovčilo svoj utjecaj, što možda mnogo govori i o stvarnom utjecaju kakav su imali kao političari. Unatoč ‘demokratskoj’ Hrvatskoj na čelu su od osamostaljenja uvijek bili autokrati čija je riječ bila zadnja i gotovo je sigurno više autonomije imao neki menadžer pred predsjednikom uprave neke tvrtke nego ministar pred Tudmanom, Sanaderom ili Milanovićem. Možda većina hrvatskih političara nema predispozicija da budu poduzetnici, no za mnogo njih može se reći da su od politike napravili uspješan biznis, što se vidi prema brojnim optužnicama za korupciju i zloporabu ovlasti.