Suradnja na temeljnim nacionalnim ciljevima moguća je već ove godine. Možda ne zato što bi je željeli baš svi sudionici procesa – već zato što je štetno odbiti je.
No čini mi se da je vrijeme za drugu, u aktualnom kontekstu neobičnu tezu: supstancijalne promjene neće biti moguće bez aktivnog sudjelovanja SDP-a kao najjače oporbe stranke. Ne to nije apel za tripartitnom vladom kakvu je zagovarao Most jer je ona politički nemoguća. A možda je uvijek i bila samo Mostov pregovarački mamac. To ne znači da će takvu suradnju vjerojatni novi premijer Tihomir Orešković ostvariti sa SDP-om Zorana Milanovića, i to odmah. S aktualnim Zoranom Milanovićem to se čini nemogućim, barem zasad. No pitanje je hoće li za nekoliko mjeseci, nakon unutarstranačkih izbora, SDP biti njegov jer je proces promjena u stranci počeo.
Ali ne bih pridavao preveliku pozornost disonancama, pa čak i mogućim sukobima, partnera oko pojedinih ministara. Za uspjeh projekta bitno je da to licitiranje oko ministara posluži za pronalaženje najprimjerenijih kandidata, pri čemu je iznimno važno da posljednju riječ ima mandatar Orešković.
Još je važnije kako će biti postavljena upravljačka hi jerarhija: ovlasti potpredsjednika vlade, ministara i njihovih zamjenika (često upravo oni vode ministarstva), kako će biti ustrojen sustav domovinske sigurnosti, a kako sustav gospodarstva, koji će projekt i procesi biti prioritetni… I još važnije: kako će se njima upravljati, tko će ih nadzirati i kako će se mjeriti njihova uspješnost. Isto vrijedi i za državna poduzeća. Kada bi svi potencijalni dužnosnici uistinu razumjeli i iskreno prihvatili koncept promjena koji se (i) u Hrvatskoj mora provesti, radije bi izabrali Sabor nego tako zvanu ‘fotelju’ u izvršnoj vlasti. Jer ta ‘fotelja’ zapravo je teret i odgovornost.