-
Iako kažu da su interesi vječni, čini se da su na ovim balkanskim prostorima strasti vječne. Osnovni društveni rascjep kod nas nastao je tijekom Drugoga svjetskog rata podjelom na NDH i NOB, koji i danas dominira hrvatskom političkom scenom. Istraživanja pokazuju da 80 posto biračkog tijela HDZ-a ima političke biografije NDH, a 80 posto biračkog tijela SDP-a iz NOB-a. Te dvije stranke obuhvaćaju 60-ak posto ukupnog zbornog tijela, u samom trenutku izbora do 65 posto. No ipak je očito da u Hrvatskoj postoje i ljudi koji su na neki način razočarani ostraženosti političke scene i jednostavno smatraju da se mimo toga povijesnog animoziteta može napraviti jedna politička platforma koja bi bez tih zaostataka prošlosti uspjela osigurati bolju Hrvatsku. Ti ljudi sada traže svoj izlaz. Oni su uglavnom protestni birači, ali je to ujedno njihov problem jer na temelju protesta jednom možete učiniti politički iskorak, ali ne možete osigurati trajnu potporu. Jednostavno, s vremenom ste prisiljeni prikloniti se jednoj od tih glavnih grupacija putem koalicije i tako izgubiti subjektivitet. Ipak, treba napomenuti da demokracija nastaje prije svega onda kada narod spozna da je vlast promjenjiva, a vlast postaje demokratska kad shvati da je narod može promijeniti.
-
Možda je Mostov uspjeh nagovještaj toga, no koliko je zapravo buduća vlada stabilna s obzirom na to da postoji dio članova Mosta koji očito nisu previše zadovoljni stajalištima njegova čelnika Bože Petrova, a što nam pokazuje i tajni posjet dijela mostovaca Milanoviću, zbog čega je Petrov, navodno, odbio daljnje pregovore sa SDP-om? – Imate tri subjekta u toj vladini premijera za kojeg kažu da je nezavisna, Most te HDZ koji je frustriran jer su re-
-
Zahtjev za izbornoj noći pitali kakav nam premijer treba, rekao sam ono što i četiri godine prije: treba biti pametan, hrabar i budala. Pametan – da zna što treba napraviti; hrabar – da to i učini; budala – jer će izgubiti sljedeće izbore. U sličnoj situaciji bila Jadranka Kosor. Poduprla je istrage kriminalnih radnji, ali nije htjela ići u rezove iako je bila svjesna da ionako gubi izbore. Da je to učinila, možda bi već danas bila slavljena.
-
HDZ-u ide na ruku Mostov strah od prijevremenih izbora. Nisam siguran da su se zastupnici Mosta spremni odreći svoje saborske fotelje.
-
Sve ružno što moraju poduzeti neka poduzmu. Nakon toga će im popularnost biti na minimumu, ali imaju ispred sebe tri godine da ubrzu plodove svojih mjera. Pogledajte fiskalizaciju. To su izvanredne mjere, ali sa zakašnjenjem od dvije godine. Zato je pravo pitanje ima li mandatar tu viziju.
-
Most je inzistirao na mandataru stručnjaku. Ima li to smisla? – Kod mandatara mi ne smeta njegov lošiji hrvatski, ali smeta mi nešto drugo. A to je što mnogi, ne samo Most, smatraju da nam za premijera treba stručnjak koji se razumije u financije i ekonomiju. Nama treba predsjednik koji zna one koji znaju, koji ima viziju, a prima konkretne ideje, savjete i razradu od svojih suradnika. Primjerice, tko će rješavati probleme ove nesreće žice sa Slovenijom i Mađarskom? Treba li nam za to gospodarski stručnjak? Hoće li on rješavati ustavno pravo Srba na čirilicu u Vukovaru? To nije stvar gospodarstva, nego politike.
-
Svaki premijer unosi i svoje osobno u tu funkciju. Sadašnjeg mandatara ne poznajemo, ali koliko je realno da će on uspjeti osigurati autonomnost u odnosu na HDZ i Most? Iz HDZ-a poručuju da će mandatarova biti zadnja pri izboru ministara. – Prvo je pitanje ima li taj čovjek volje nametnuti svoje stajalište. Ako i ima, drugo je pitanje na temelju čega će odlučiti je li neki predloženi ministar dobar za tu funkciju. Na temelju životopisa? On ne poznaje ljudje u Hrvatskoj i naravno da će mu na uho šapnuti Karamarko, vrlo vjerojatno i predsjednica Republike. Nemojmo zaboraviti da je ona nakon Tuđmana jedina predsjednica koja je usko povezana s vladom. Mesić je uvijek imao distancu, čak i prema Ivici Račanu, kao i Josipović prema Zoranu Milanoviću.
-
Kad smo kod predsjednika SDP-a, kako komentirate njegove poteze tijekom pregovora s Mostom i razgovora s HDZ-om? – On je nakon izbora učinio nekoliko pogrešaka koje, za divno čudo, Karamarko nije. Došao je do granice samopoštovanja sebe, svoje stranke i svoga biračkog tijela u pregovorima s Mostom. Mislim da je čak u nekim stvarima i prešao tu granicu. To je bila nevjerojatna Mostova ucjena na koju je on pristajao, a u jednom trenutku Karamarko nije. Tada je Božo Petrov rekao da s HDZ-om više ne razgovaraju, a zatim je promijenio stajalište, što pak mnogo govori i o njemu. Da sam ja u SDP-u, postavio bih pitanje: ‘Oprostite, kako možete pristajati na te i te uvjete?’ Ja sam veliki kritičar Ivice Račana jer sam ga poznavao, ali imao je jednu rečenicu koju su u SDP-u zaboravili: ‘Možemo izgubiti izbore, ali ne smijemo izgubiti obraz!’ Meni se čini da je Milanović izgubio i izbore i obraz.
-
Jesu li Milanović, ali i Petrov nakon svoga salto mortale izgubili vjerodostojnost i što mislite o izluđivanju javnosti tim beskrajnim pregovorima? – Petrova donekle treba razumjeti. On je ušao u političku utakmicu nesvjestan onoga što će se dogoditi. Bio je potpuno nepripremljen na tu situaciju i kada je shvatio da buduća vlast ovisi o njima, Most se trebao zatvoriti i razmotriti s kim će u koaliciju. Ova igra s tripartitnošću za koju je svatko razuman znao da ne drži vodu bila je mučenje javnosti, doduše, na neki je način razotkrila i slabosti dviju velikih stranaka, ali bila je i uteg u političkom djelovanju Petrova. Jer on je sad tražio način da se iz toga izvuče. Budimo svjesni još jedne situacije. Nemam dokaze, ali Petrov je vrlo vjerojatno bio pod nevjerojatnim pritiscima svoje obitelji, okoline u Metkoviću, pa i šire u društvu. Vrhunac, usuđujem se reći, političke bezobrastine bilo je ono pismo sisačkog biskupa Vlade Košića s teškim optužbama da spašava komuniste i slično koje ga je, s obzirom na njegov svjetonazor koji ja poštujem, jednostavno dovelo u dvojbu koju je morao nekako razriješiti. Petrov objektivno nema alibi za ovo što je napravio jer taj tajni razgovor mostovaca s Milanovićem nije inicirao SDP, za razliku od onog s Prgometom, što Milanoviću nije trebalo.
Nama treba premijer koji ima viziju i koji zna one koji znaju
Kakva bi bila reakcija birača na eventualnim novim izborima? – Meni se čini da će ovo još više pokolebati birače i produbiti nevjerojatnost politike i političara te da će povećati kritičnost javnosti i na neki način političku apatiju.
S ljudske se strane može razumjeti ponašanje Petrova zbog pritiska, ali koliko je takva osoba onda pogodna biti član vlade, čak reforme? – On mora biti član te vlade, tu nema dvojbe. Međutim, ovaj će put imati pritiske javnosti i sama sebe zbog svojih obećanja. Mora se pokazati kao vjerodostojan, inače je izgubljen. Čak i pod cijenu novih izbora. Mora dokazati da je ipak čovjek od povjerenja naroda.
Rekli ste da Karamarko nije dobio izbore. U čemu je pogriješio? – Ključna poruka Domoljubne koalicije bila je ‘Za jaku Hrvatsku’, što je pogrešan slogan. Trebao je biti ‘Za sretnu Hrvatsku’. Ti slogani imaju sasvim različita značenja. HDZ-ov slogan bio bi koristan ako bi se zaprijetilo zemlji, a ovaj drugi ako želimo razvoj, što nam je sad aktualnije. Pa i sam naziv Domoljubna koalicija unaprijed određuje druge da nisu domoljubi, što je, blago rečeno, uvredljivo. Osim toga Karamarko je uključivanjem krajnje desnice u svoju koaliciju zapravo izgubio desni centar, zaboravivši mudrost Franje Tuđmana koji je uvijek HDZ-u osiguravao alibi ekstremnom desnicom gurajući u tu poziciju HSP. Naravno, i Milanović podiže napetosti jer, kao što Karamarko svojim optužbama potpiruje strasti u desnom biračkom tijelu, Milanović mora naći neki element kojim će zastrašiti lijevo biračko tijelo.
Milanović je u kampanji bio vrlo agresivan, za razliku od prijašnjih kampanja u kojima su SDP-ovci imali blažu retoriku od HDZ-a. Meta mu je bio Karamarko. Koliko je to bila ispravna taktika? – Milanović je jedan čudan čovjek kojemu nedostaje i nedostajao je politički tutor i kojemu nedostaje, ako je to moguće s obzirom na njegov profil ličnosti, jedna osoba od političkog povjerenja koja bi ga smirivala i usmjeravala. S neuspjesima postajao je nesiguran, a agresivnost je uvijek rezultat vlastite nesigurnosti. U posljednjih godinu i pol se probudio, ali osim ostalog, to je i vrijeme kada su neke prijašnje mjere počele pokazivati rezultate, što mu je davalo na samopouzdanju. Ipak, morate u kampanji biti i malo oštriji jer je to legitimno, ali pritom pazeći da ne prijeđete granice, kao što je Milanović pretjerao nedavno ocijenivši Domoljubnu koaliciju proustaškom, iako samo mali dio nje koketira s ustaštvom.
Kakav je vaš komentar na Milanovićevo tvrdo stajalište, ali i, primjerice, ono Milanke Opačić, da im ne pada napamet podnijeti ostavku u SDP-u nakon poraza na izborima, a što je tražio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar? Čini se da je to na balkanskim prostorima tradicija. – Morate razlikovati dvije stvari: jedna je situacija čovjeka koji ne dobije izbore iz pozicije oporbe, kao što je Karamarko. Milanović je pak bio na vlasti i izgubio je izbore. To su dvije različite pozicije. Zdravorazumski i moralno može se pravdati Karamarka da ostane na čelu HDZ-a. Drugo je pitanje kako je vodio HDZ i zašto je ispušto sigurnu pobjedu, ali to je unutarstranačko pitanje. Ipak, činjenica je da je sve ono što je Ivo Sanader, ne ulažeći u njegove kriminalne radnje, pokušao napraviti, a to je stvaranje moderne demokratičke stranke, nažalost, Karamarko uspio vrlo brzo poništiti. No onaj tko je bio na vlasti i nakon što mu je narod pokazao palac dolje, mora dati ostavku. U razvijenim demokracijama to je nepisano pravilo jer ako s pozicije vlasti nisi uspio uvjeriti birače da si sposoban voditi zemlju, kako očekuješ da ćeš u oporbi uspjeti vratiti njihovo povjerenje. No mislim da Baldasar nije taj koji bi prvi trebao postaviti takvo pitanje jer je položio vijenac na spomenik poginulim HOS-ovcima u Splitu 10. travnja, što nesumnjivo podsjeća na ustašoizam, i prvi je morao iz moralnih razloga podnijeti ostavku.
