Uspješan premijer ne mora uvijek biti profesionalni političar

Politička potpora Mosta i Domoljubne koalicije, odnosno sposobnost pripreme i provedbe Vladinih mjera unutar postojeće političke situacije, mnogo je važnija od samoga profesionalnog profila mandatara.

Vladin uspjeh ne određuje životopis njezina budućeg predsjednika, nego njegova sposobnost djelotvorna upravljanja državom unutar jedinstvenoga skupa političkih, gospodarskih i društvenih ograničenja i izazova.

Dok čekamo prijedlog sastava Vlade RH i konkretn program mjera koje će Sabor predstaviti mandatar Tihomir Orešković, političari i javnost pitaju se može li uspješan poslovni menadžer s iskustvom upravljanja međunarodnom korporacijom biti i uspješan predsjednik vlade. Mediji su ovih dana uspoređivali hrvatski slučaj s europskim primjerima u kojima su stručnjaci bili odbijani kao predsjednici vlade. Mnogi od njih nisu postigli uspjehe koji su se od njih na početku očekivali, pa je to u dijelu hrvatske javnosti izazvalo skepsu prema mandatari. Većina poslovnih ljudi pak daje povjerenje mandatari i smatra da je napokon došlo vrijeme za promjenu uobičajene prakse da državom upravljaju profesionalni i iskusni političari s obzirom na to da su ključni izazovi daljnjeg razvoja Hrvatske vezani uz gospodarstvo.

U tom smislu evo i jednoga pozitivnog primjera u kojemu je vrhunski menadžer bio odličan izbor za predsjednika vlade, i to posebno na područjima koja nisu bila izravno povezana s gospodarstvom.

Willard Mitt Romney široj je javnosti najpoznatiji po tome što je kao republikanski kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država 2012. izgubio od Baracka Obame. Međutim, 2002. postao je guverner Massachusettsa (usporedivo s funkcijom predsjednika vlade), i to nakon dugogodišnje iznimno uspješne karijere u konzultantskoj industriji koju je započeo 1970. završivši studij prava i poslovne ekonomije na sveučilištima Stanford i BYU. Na mjesto guvernera došao je s mjesta predsjednika Uprave Baina, jedne od najuspješnijih konzultantskih tvrtki na svijetu.

Kad je Mitt Romney kao politički autsajder pobijedio na izborima i preuzeo guvernersku funkciju, Massachusetts je (sa 6,4 milijuna stanovnika i 317 milijardi dolara BDP-a) bio u sličnim problemima u kojima je danas Hrvatska: proračunski deficit, niska zaposlenost, visoka potrošnja uz nisku učinkovitost javne uprave te neodrživ zdravstveni sustav. Na početku mandata Romney je odbio primati uobičajenu guvernersku godišnju plaću od 135.000 dolara te je odmah počeo rješavati probleme. Ključna mjera za smanjenje deficita bila je provedba tada novouvedenoga poreza na kapitalnu dobit, koja je bila iznimno uspješna. U kombinaciji s mjerama optimizacije potrošnje javne uprave, smanjenjem državnih potpora i povećanjem naknada za usluge javne uprave Romney je do kraja mandata uspio dovesti proračun države u suficit od 600 milijuna dolara. Učinkovitost javne uprave poboljšao je reorganizacijom, pojednostavnjenjem regulatornog okvira, poboljšanjem sustava mjerenja performansi javnih službenika te provedbom mnogih inovativnih mjera u javnoj upravi.

Te mjere potaknute vanjskim faktorima cjelokupnog razvoja Sjedinjenih Američkih Država također su znatno smanjile nezaposlenost. Ipak, Mitt Romney u SAD-u se proslavio po reformi zdravstvenog sustava. Bio je prvi guverner u toj zemlji koji je pokrenuo velike promjene zdravstvenog sustava i utjecao na izglasavanje niza zakona o zdravstvenoj reformi. Njegova reforma temeljila se na zdravstvenom osiguranju koje se dijelom financira iz državnog proračuna, a dijelom kupnjom obvezne individualizirane police privatnoga zdravstvenog osiguranja. Pritom je važno je naglasiti kako je Romneyjeva zdravstvena reforma poslužila kao predložak reforme zdravstvenog sustava koju provodi Obama.

U ovom trenutku politička potpora Mosta i Domoljubne koalicije ključna je za uspjeh budućeg predsjednika Vlade RH i njegova tima ministara. Stoga je sposobnost pripreme i provedbe Vladinih mjera unutar postojeće političke situacije mnogo važnija od samoga profesionalnog profila mandatara. Slagali se mi ili ne s time može li uspješan menadžer biti i uspješan predsjednik vlade, nije sporno da u svjetskoj politici ima primjera iznimno uspješnih predsjednika vlade koji nisu bili profesionalni političari, nego politički manje iskusne osobe poput glumca, vojnika, menadžera, pravnika, fizičara ili mnogih drugih profesija. Raznolikost njihovih karijera i naknadne političke funkcije čine gotovo nemogućim pripisati političku učinkovitost određenoj profesiji.

Vladin uspjeh ne određuje životopis njezina budućeg predsjednika, nego njegova sposobnost djelotvorna upravljanja državom unutar jedinstvenog skupa političkih, gospodarskih i društvenih ograničenja i izazova. Na kraju, svaka je promjena dobra i nužna jer napredak države ili korporacije bez kontinuiranih promjena nije moguć.