Poduzetnici će 2015. zapamtiti kao razdoblje preokreta iz stagnacije u lagan rast gospodarstva. Ove je godine poslovanje malo povoljnije nego prijašnjih godina ponajprije zbog učinaka ulaska u Europsku uniju (programi njezinih potpora) te niza manjih poboljšanja usmjerenih na poticanje poduzetništva. Dokaz tome jest i skok Hrvatske na rang-listi Doing Business Svjetske banke, bez obzira na promjenu metodologije. Međutim, među poduzetnicima još postoji dvojba znači li rast BDP-a i industrijske proizvodnje u posljednja dva kvartala stvaran oporavak gospodarstva. Mnogi vjeruju da je rast samo odraz odlične turističke sezone i vanjskih činitelja poput pada cijene nafte i misle da se bez ozbiljnih strukturnih reformi ne mogu stvoriti uvjeti za dugoročan rast hrvatskoga gospodarstva. To konkretno znači da je hrvatski pravni i regulatorni sustav još nedovoljno predvidljiv i da desetak godina zaostaje za sustavima kakve nalazimo u razvijenim gospodarstvima i nekim uspješnijim tranzicijskim državama. Takva situacija još je prerizična za privlačenje više ulagača, posebno kad tomu dodamo mnoga neugodna iskustva koje su ulagači imali u radu s dijelom javne uprave i lokalne samouprave posljednjih godina poslovanja u Hrvatskoj.
Uzrok nedovoljno brzog prilagodbi Hrvatske zahtjevima suvremenog poslovanja u procjepu je između potreba privatnog sektora i razumijevanja javne uprave kako stvoriti administrativno okružje za poslovanje u 21. stoljeću. Iako su neka ministarstva tijekom 2015. intenzivirala pojednostavnjavanje regulatornog okvira, tj. smanjivanje administrativnih zapreka na nekim područjima, nažalost, još smo svjedoči nedostatka interesa dijelova relevantnih tijela javne uprave za stvarne promjene. Tako smo tijekom godine mogli svjedočiti jednostranim i nedovoljno promišljenim regulatornim ‘ad hoc’ rješenjima u nekim područjima gospodarstva koja umjesto da prate međunarodne trendove pametne regulacije zapravo znače posezanje za zastarjelim rješenjima koja ostavljaju previše prostora za tumačenja, umanjjući tako predvidljivost ključnih segmenata gospodarstva, poput nekih aspekata porezne politike. Također, poslodavac još troši mnogo vremena na to da bi poslovao u skladu s propisima, pa i u tome ima mnogo prostora za poboljšanja. Vlada je procijenila potencijal umanjivanja troškova poslovanja za dvadeset i više posto.
Izrada proračuna ili financijskog plana jest proces u kojem postoji točno određen redoslijed aktivnosti kojih se svi moraju držati. Zbog toga najvažniji rezultat uvođenja sustava za planiranje nije primjena alata, već izrada planskog modela. Naime, ako svi sastojci nisu uključeni i savršeni, loš će se ajvar jesti sljedeće godine.
Moja dobra prijateljica, dugogodišnja direktorica financija i kontrolinga u poznatoj, srednje velikoj hrvatskoj tvrtki, ima neobičan običaj planiranja i budžetiranja uspoređivati s izradom zimnice, pri čemu godišnji plan redovito naziva – ajvarom. Veli kako je to zbog traume iz mladosti kad je, kao mlada pripravnica u kontrolingu, prvi put sudjelovala u budžetiranju i tih nekoliko tjedana, tijekom kojih je ponuda crvene paprike na tržnici bila na vrhuncu, cije je dane, pa i vikende, provodila spajajući i osvježavajući dokumente u Excelu i kontrolirajući formule i brojke. Za njezin hvaljeni domaći ajvar te sezone jednostavno nije bilo vremena.
U tvrtki moje prijateljice Excel je dugo bio jedini alat koji se upotrebljavao u postupku planiranja i budžetiranja, a IT podrška postojala je utoliko što je imala, kako ona kaže, jednog ‘malca koji uživa pišući nerazumljive makroe u Excelu’. Jedne je godine ‘malac’ bio na putu baš u pogrešnom trenutku pa se njihova ručna ‘flajšerica’ zaglavila i trebalo im je tri dana da pronađu zbog čega su konačne brojke, ma što mijenjali u podlogama, uporno bile nesuvisle. Te je godine u ‘ajvar’ (napokon) ušao i sustav za planiranje. A onda je došlo i njezino pitanje: ‘Što mi savjetuješ, draga?’
Od svih savjeta i s njima povezanih dogodovština koje sam u različitim provedbama tijekom godina nakupila ili spoznala ovo je prvi i najvažniji. Iako projekt uvođenja sustava za planiranje počinju radi uvođenja specijaliziranog alata koji bi trebao olakšati i ubrzati planiranje, priroda tih projekata trebala bi biti i ostati primarno poslovna.
Time ne želim reći kako je odabir alata nevažan. Naprotiv, nužno ga je uklopiti u tehnologiju i infrastrukturu, a njegova cijena obično je velik dio ukupne cijene projekta. Važne su i mogućnosti alata, no stanje na tržištu takvo je da su one više-manje ujednačene: web pristup, funkcije za lakši unos, ‘break-back’ funkcionalnost, jasna i laka dodjela prava, nadzor nad procesom i praćenje statusa, kreiranje verzija, povezanost s Excelom i slično.
Dijelom tehnološki posao kojem također treba posvetiti dovoljno pozornosti jest priprema svih prometnih i matičnih podataka važnih za planiranje, a koji se nerijetko moraju definirati unaprijed ili se pak razlikovati od trenutačnih te znače uvođenje novih procedura za njihovo održavanje i/ili izvlačenje i kasnije povezivanje kako bi se moglo pratiti ostvarenje planova. Postojanje skladišta podataka taj će posao uvelike olakšati, a u svakom drugom slučaju izradu skladišta podataka svakako treba uključiti u projekt.
Često se zanemaruje da takvi projekti donose priliku za (re)definiciju i poboljšanje planskih procesa. Tu priliku, nažalost, ne primijete ili iz nekog drugog razloga ne iskoriste svi jednako dobro. Izrada proračuna ili financijskog plana jest proces u kojem su pojedini dijelovi plana međusobno ovisni u u kojem postoji točno određen redoslijed aktivnosti kojih se, da bi proces bio djelotvoran, svi moraju držati.
