Prve dane ovogodišnjeg prosinca hrvatski građani dočekuju s najvećim rastom BDP-a još od davnoga drugoga kvartala 2008. – dobrodošla informacija koju čak i glavni dežurni pesimisti teško mogu osporiti. Nakon gotovo punih sedam godina loših gospodarskih vijesti 2015. donijela je dugo očekivane pluseve, koje se u javnosti još uvijek dočekuje s oprezom. Nakon više od pola desetljeća klizanja nizbrdo i pada BDP-a za više od 12 posto, nije nam za zamjeriti ako smo zaboravili kakav je to osjećaj uspinjači se, pa makar i skromno. Bez obzira na, za Hrvatsku neobičnu, političku situaciju nastalu rezultatima netom završenih parlamentarnih izbora, staru godinu opravdano ispraćamo kao godinu dugo iščekivanih dobrih gospodarskih vijesti.
U isto vrijeme novu 2016. godinu dočekujemo s početnim, ali opravdanim entuzijazmom da gospodarski rezultati 2015. nisu kratak predah, već početak trenda koji će potrajati.
Nova godina kao godina očekivanoga novog početka, međutim, sasvim sigurno neće biti uvjetovana domaćim i stranim procjenama gospodarskih kretanja već ponajprije našim vlastitim nastojanjima da kapital pozitivnih promjena u gospodarstvu iz ove godine uspješno iskoristimo i nadogradimo u vremenu koje dolazi. Ako nam se dio ovogodišnjeg rasta i jest ‘dogodio’ zbog vanjskih okolnosti, njegov nastavak morao bi biti rezultat našeg aktivnog djelovanja. Upravo stoga, možda i više nego ikada, izjave i analize o strukturnim reformama potrebno je zamijeniti stvarnim i odvažnim reformama. Nova vlada s kojom ćemo, nadam se, ući u novu godinu trebala bi imati odriješene ruke osigurati nastavak trenda rasta u gospodarstvu. Izmjene u sustavu oporezivanja plaća jasno su pokazale snagu koju vladine mjere mogu imati, ali sada je vrijeme za ozbiljne poteze koji će neizbježno ponegdje i zaboljeti. Želimo li se za 365 dana osvrnuti na 2016. i ustvrditi da je uistinu bila godina novih početaka, to je neizbježno. Ako želimo da 2016. bude godina novog početka, odgovorna vlada morat će pokrenuti decentralizaciju, uz najave o racionalizaciji birokracije. U tom kontekstu mislim da ne treba poticati samo gospodarstvo već treba preustrojiti i institucionalni aparat kako bi od inhibitornog postao dinamogeni faktor. Kralježnica našega gospodarstva mali su i srednji poduzetnici kojima beskrajne rasprave ekonomskih analitičara malo znače i oni ih uglavnom nemaju vremena pratiti. Nažalost, njih se rijetko pitalo za mišljenje. A njima je najvažnije imati pristup povoljnim financijskim pozajmicama kako bi mogli ulagati i ostvarivati rast. Očekuju i da im administracija bude na usluzi, a ne zapreka. Za sve drugo dokazali su da mogu sami.
Tu su i neke teme koje prečesto, nažalost, ostaju u drugom planu, poput politike upravljanja javnim dugom. Otplata kamata prethodnih zaduživanja predstavlja ozbiljan udio državnog proračuna, što i dalje povećava vanjsku zaduženost u uvjetima iznimno niskih kamata na svjet.
Osobito bih volio vidjeti više postizbornih promišljanja o reformi obrazovnog sustava kao osnovne reforme koju moramo provesti kako bismo ga uskladili s realnim potrebama tržišta rada. U zemlji čijim gospodarstvom ozbiljno dominira sektor turizma, koji je ove godine znatno pridonio rastu u trećem kvartalu, potreba za strukturnim reformama još je izraženija. Uz dužno poštovanje prema uslužnim djelatnostima i njihovu iznimnom doprinosu našem proračunu, osim na osnovnu reformu valja se fokusirati i na onu ključnu: kako poticati i povećati izvoz. Umjesto parafiskalnih nameta potrebni su poticaji za izvoz. Jer rast izvoza automatski bi značio povećanje proizvodnje namijenjene izvozu i rast zaposlenosti u proizvodnom sektoru. Politika poticanja izvoza postaje osobito važne ako joj pridodamo podatak da će 90 posto svjetskog rasta biti ostvareno izvan EU, a unutar EU 30 milijuna poslova već direktno ovisi o izvozu. Zbog toga su trgovinski sporazumi poput TTIP-a i TISA-e postali jedan od prioriteta Europske unije. U tom kontekstu Hrvatska mora i može pronaći svoje mjesto ponudom znanja i proizvoda visoke kvalitete čije je podrijetlo neupitno. Ne smijemo više ‘izvoziti’ sposobne ljude nego plasirati njihove proizvode i ideje! U sve nestabilnijim geopolitičkim odnosima na svjetskoj sceni mala, sigurna i jasno usmjerenja Hrvatska s pristupom europskom tržištu i fondovima EU ima otvorene mogućnosti da se pozicionira među regionalne protagonisti. Projekcije Europske komisije govore da će Hrvatska zajedno s Latvijom biti druga u EU, odmah iza Poljske, prema koristi koju će imati od kohezijske politike EU. Premda nisam pobornik teza da će fondovi riješiti sve naše gospodarske i socijalne probleme, koji su posljedica višegodišnjega lošeg upravljanja, vjerujem da mogu znatno pomoći ekonomskom oporavku Hrvatske.
Valja ponavljati, uspjeh ovisi ponajprije o nama samima i reformama koje smo spremni ‘progutati’. Tu je, naravno, najvažnije da poslovne planove hrvatskih poduzetnika podrži znatno bolji zakonski okvir uz propulzivnije institucije. Tim procesima nastojim osobno pridonositi afirmirajući u Europskom parlamentu, kao i u Hrvatskoj, postupke zaštite naših proizvoda oznakama zemljopisnog podrijetla na razini EU. Posebno sam bio zadovoljan kad je nedavno Odbor za pravnu pitanja Europskog parlamenta prihvatio važan amandman kojim sam u kontekstu pregovora o TTIP-u zatražio da ugovor obuhvati i otvorene popise svih proizvoda zaštićenih oznakom geografskog podrijetla, kao što su, primjerice, paška čipka ili brački kamen te da budu dio budućih trgovinskih sporazuma EU sa zemljama nečlanicama. To se odnosi i na proizvode koji će tek biti zaštićeni oznakom geografskog podrijetla i postati dio otvorenih pregovaračkih popisa.
Rado napominjem da nam je Unija ponudila odličan okvir, stavila na raspolaganje vrhunske kistove i kvalitetne boje, ali poteze na platnu ipak moramo povlačiti sami.
