Hrvatsko je gospodarstvo u ekonomskoj stagnaciji unatoč nekim pozitivnim naznakama: zaustavljanju gospodarskog pada, rastu izvoza, industrijske proizvodnje i osobne potrošnje te dobrim rezultatima turističke sezone. Drugim riječima, rast je u ovoj godini prije svega posljedica povećane inozemne potražnje zbog trenda rasta zemalja Europske unije s kojom najviše trgujemo, a ne aktivne makroekonomske politike i stvaranja stabilnije i povoljnije poslovne klime ili toliko potrebne promjene modela postojeće nacionalne ekonomske politike.
Sve dok gospodarski rast ne prijede stopu od tri do četiri posto, koliko je potrebno samo za otplatu kamata, ne možemo govoriti o rastu i razvoju.
U sljedeću godinu, 2016., prenose se, nažalost, svi strukturni problemi i rizici iz recesijskih godina, tijekom kojih smo izgubili više od 12 posto BDP-a, koje nismo uspjeli riješiti ili umanjiti. Prije svega mislim na visok proračunski deficit koji, prema prognozama Europske komisije, ni do 2017. nećemo uspjeti svesti na Maastrichtom dopuštenih tri posto BDP-a. Štoviše, ove i iduće dvije godine bit će zemlja s najvišom razinom proračunskog manjka od svih zemalja EU.
Visok deficit gura pak javni dug na dugoročno neodržive razine iznad 90 posto BDP-a s visokim obvezama plaćanja kamata koje ograničavaju mogućnost budućeg rasta. Drugim riječima, uza stopu od 1,7 posto, koliko se predviđa rast BDP-a, Hrvatska bi tek za sedam godina dostigla razinu koju je ostvarila 2008.
Kakva će biti 2016., ovisi o vlastitim sposobnostima vođenja gospodarske i razvojne politike, ali i o kretanjima u okružju o kojima smo kao malo i otvoreno gospodarstvo uvelike ovisni. Povoljna je okolnost što se očekuje nastavak rasta Europske unije, s kojom obavljamo većinu vanjskotrgovinske razmjene. Istodobno, međutim, rastu rizici povezani s gospodarskom situacijom u Kini i Rusiji, očekuje se postupno dizanje američkih kamatnih stopa, pa tako i promjene u tokovima kapitala; veliki su i geopolitički rizici.
Od 1. siječnja povećao bih neoporezivi dio dohotka na pet tisuća kuna i zamolio da se središnja banka dogovori s poslovnim bankama da se dvije trećine prirasta kredita usmjere u gospodarstvo, a trećina građanima i državi.
Godina novog početka – zvuči obećavajuće ako ste kao i ja optimističan realist pa vas novi početak asociira ponajprije na početak novoga rasta. No onaj realističniji i racionalni dio mene istodobno poziva na oprez. Novi početak, ako sve ostaje po starome, ne mora sâm po sebi značiti bolji ishod, osim na kratkoročnom horizontu. Do dugo čekanoga rasta BDP-a koji budi nadu u bolje sutra nismo došli ni lako ni isključivo vlastitom zaslugom. Rast nije zasluga ni ove ni prošle vlade, nego prije svega privatnog sektora koji je imao hrabrosti povući i teške poteze.
Privatni se sektor tijekom proteklih nekoliko godina, uključujući 2015., restrukturirao, često i bolno, kako bi se što prije oporavio i rastao. Jer je alternativa nestajanje s tržišta. U ovim teškim vremenima gasile su se – i još se gase – tvrtke i obrti, gubila su se radna mjesta, rezali troškovi, uključujući plaće, tražile unutarnje rezerve za jačanje konkurentnosti.
A tome našem malom i krhkom bedepeovskom rastu pridonijele su i druge zemlje koje su provodile reforme, pa je porasla njihova potražnja i trgovinska razmjena, gurajući u pozitivu domaće pokazatelje. U isto vrijeme naša država nije zauzvala javne troškove, nije pokrenula nijednu proturecesijsku mjeru koja sadržava temeljnu promjenu paradigme – popularno zvanu reformu. Optimizam nam treba, ali ne onaj koji uračunava provoz banana u vlastiti uspjeh, nego onaj koji smo sami, kao zemlja, zaslužili vlastitom vizijom i dosljednim radom na njezinoj provedbi.
