Do pravih reformi vodi političko lobiranje, a ne kupovanje mandata

Najjači saveznik u javnosti za reforme mora biti potpora građana, no iza toga je složena križaljka interesa koju bez ozbiljnog upravljanja političkim procesima i interesima ne možemo riješiti.

Tri ruke u Saboru mogu u ovako napetim i tijesnim pregovorima za sastavljanje Vlade značiti jedno ministarsko mjesto i povećati broj fotelja u državnoj administraciji i državnim tvrtkama.

Nedavno sam sudjelovao na okruglom stolu jedne političke stranke na kojem se raspravljalo o tome kako sagraditi prijeku potrebnu brzu cestu. Rasprava se usmjerila prema objašnjavanju povijesne nepravde u definiranju prioriteta cesto-gradnje, ali i dugogodišnje potrebe da se realizira taj važni regionalni projekt koji će imati velike gospodarske učinke na više županija iz te regije. Kao jedini profesionalni lobist na panelu jasno sam poručio kako bih organizirao lobiranje za taj projekt, odnosno predložio sam da se osnuje gospodarska interesna udruga koja će okupljati političare, gospodarstvenike i druge zainteresirane subjekte koji imaju zajednički cilj, brži napredak toga kraja. Svi su se složili o nekoliko metoda i tehnika koje sam predložio, a koje lobisti imaju u svom arsenalu kad pripremaju lobističke kampanje. Zanimljivo je bilo shvatiti da se političari ne koriste organiziranim lobiranjem za promidžbu stranačkih projekata, već pokušavaju pregovarati i trgovati, ali bez prethodno dobro organizirane političke mašine-rije koja se ostvaruje lobiranjem i mobilizacijom interesnih skupina. Drugi je važan zaključak da se malim zahvatima može brzo podignuti razina profesionalnosti političkog posla koristeći se klasičnim lobističkim alatima kao što su ciljano okupljanje zainteresiranih aktera i njihova obuka.

Dok traju pregovori o konstituiranju Sabora i Vlade, o lobiranju u politici govori se drugačije. Ono nema istu konotaciju ili značenje koje sam upravo objasnio na konkretnom primjeru. Što više, lobiranje u politici znači političku trgovinu i pogodovanje interesima i grupacijama s utjecajem i glasovima. Tri ruke u Saboru, neki kažu, mogu u ovako napetim i tijesnim pregovorima za sastavljanje Vlade značiti jedno ministarsko mjesto i povećati broj fotelja u državnoj administraciji i državnim tvrtkama. Gdje se u svemu tome pojavljuju interesi lobista, a što je, zapravo, samo zgodna priča za javnost? I zašto lobisti, ustvari, moraju biti vršni poznavatelji političkog procesa i kulture koja ga oblikuje?

Mostovo inzistiranje na provedbi reformi itekako je velik napredak na hrvatskoj političkoj sceni. Hoće li i koliko u tome uspjeti, vidjet će se tek za godinu-dvije. Sve su vlade dosad počele s istom mantrom o promjenama, no ako analizirate sadržaj dnevnih redova sjednica hrvatskih vlada i način na koji se ‘vodi’ taj jedini kolegij te uzmete to kao pokazatelj mogućih intervencija u sistematizaciju posla, brzo uočite da je najveća reforma u vođenju Vladine sjednice bila stavljanje laptopa na stol ministrima. Ništa se previše nije promijenilo u tom dijelu, pa čak ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, koja je sama po sebi birokratski kolos i nameće nove procese te stalno međuresorsko konzultiranje.

Pravo lobiranje i pravi posao lobista upravo su te famozne reforme i njihov sadržaj, stručno rečeno, politička agenda. Što će biti prioritet nove vlade? Tko će voditi pojedine resore? Ima li premijer iskustvo iz poslovnog sektora i kakvo? Sve su to detalji i informacije koji lobistima trebaju, bez obzira na to za koga rade ili koga predstavljaju.

Matematika političkog procesa na kraju je vrlo precizna. Trebaju vam ruke i glasovi, bez obzira na to lobirate li o odluci Vlade, Sabora, donošenju podzakonskog akta ili odluci gradske skupštine. Komplikiran politički labirint stoji iza svakog projekta, svake inicijative ili prijedloga. Čak i u politika toga svjesna, pa se često zna čuti da neko ministarstvo ne može donijeti zakon jer nije dobilo suglasnost tijela iz drugog ministarstva. U ovom dijelu može se najbolje vidjeti tko je djelotvoran lobist i razumije bit svoga posla. Djelotvornost se sastoji u tome da pridobijete povjerenje ključnih ljudi, ljudi koji odlučuju o vašem pitanju. Umijeće lobiranja u dobroj je organizaciji interesa i aktivaciji tih interesa u postizanju zadanog cilja.

Stoga, ako uzmemo realizaciju ‘reformi’ kao svoj lobistički projekt, najjači saveznik u javnosti u svakom nam slučaju mora biti potpora građana (birači), no iza te razine veoma je složena križaljka interesa koju ne možemo riješiti bez ozbiljnog upravljanja političkim procesima i interesima.

Kad se formira vlast, bez obzira na to u kojem koaličkom sastavu, nastupaju novi lobistički izazovi. U budućnosti nas čeka upoznavanje s mnogo novih zastupnika u Saboru i obilaženje novih ministara od kojih trebamo tražiti potporu za projekte koje zastupamo.