PANIKA KRUŽI EUROPOM

Ekonomija teško može profitirati od straha, ali mogu vojna industrija i desne stranke. Gotovo se svakodnevno prizemljaju avioni zbog navodnih prijetnji bombama, na svakom se uglu vide teroristi, otkazuju se putovanja, na pokrajinskim izborima u Francuskoj u prvom je krugu uvjerljiva pobjednica ksenofobna i antieuropska stranka, u Njemačkoj jača slična, Pegida… Opravdani strah ili histerija?

Ekonomija teško može profitirati od straha, ali mogu vojna industrija i desne stranke. Gotovo se svakodnevno prizemljaju avioni zbog navodnih prijetnji bombama, na svakom se uglu vide teroristi, otkazuju se putovanja, na pokrajinskim izborima u Francuskoj u prvom je krugu uvjerljiva pobjednica ksenofobna i antieuropska stranka, u Njemačkoj jača slična, Pegida… Opravdani strah ili histerija?

Nacionalna fronta (NF), ksenofobna i antieuropska stranka Marine Le Pen u prvom je krugu izbora dobila 27,7 posto glasova i tako postala najveća stranka u zemlji, ispred konzervativaca (26,6 posto) i vladajućih socijalista (23,1 posto). Kombinacija izbjegličkog vala i krivih teroričkih napada upravo je ona vrsta zapaljive smjese na kakvoj ekstremno desne stranke grade svoju sve veću popularnost u posljednje vrijeme. Ako se tome pridodaju i dalje velika nezaposlenost, posebice među mladima, slaba ekonomija i nesposobnost Europske unije da riješi bilo kakvu ozbiljniju krizu, začuđuje samo što NF-ov rezultat nije bio još bolji.

Ovisno o drugom krugu koji se održava ove nedjelje, stranka bi mogla preuzeti vođenje četiriju sjevernih regija (prva je u šest od ukupno trinaest francuskih regija) koje su nekoć slovile kao socijalističke utvrde. Iako je lako napade u Parizu imenovati glavnim krivcem, stvar je ipak malo kompleksnija i trajnija. Biračko tijelo u Europi već godinama reagira na lošu ekonomsku situaciju i sve više imigranata priklanjanjem strankama čiji se program gotovo u cijelosti temelji na zaustavljanju imigracije i odbacivanju Europske unije. Stranka sve bolje rezultate duguje vještim političkim potezima kćeri osnivača Jean-Marieja Le Pena kojima je NF pomaknut malo više prema sredini premda se još nedvojbeno kvalificira za opis ‘ekstremna desnica’.

Čak i da preuzmu samo jednu francusku regiju na kraju izbora, u stranci su napravili velik posljednji korak prema eventualnom uspjehu na predsjedničkim izborima 2017. S obzirom na to da NF dosad nije imao priliku voditi veće teritorijalne jedinice, imao bi taman dovoljno vremena pokazati na većem oglednom primjerku sposobnost za vođenje države svojim biračima i simpatizerima. Sasvim očekivano, konzervativci bivšeg predsjednika Nicolas Sarkozyja počeli su reciklirati ideje svojih izravnih protivnika i nuditi ih kao svoje, no birači zasad radije glasuju za original umjesto za blijeđu i neuvjerljivu kopiju, zbog čega Les Républicains (LR) mogu biti jednako nezadovoljni rezultatom prvog kruga kao i socijalisti.

ISIL je, dakle, obavio dobar posao u Europi uspješno proširivši strah i paniku koji rastaču trenutačni sustav vrijednosti. Bilo bi nepravedno optužiti samo Francuze za sve veću nesnošljivost, sve veći izolacionizam i emotivno reagiranje na izazove s kojim se EU suočava. U omiljenom odredištu migranata Njemačkoj ove su godine zabilježena 222 napada na izbjegličke centre, za što je, navodno, vrlo učinkovita njemačka država dosad uspjela podijeliti samo četiri sudske presude. Proklamirana dobrodošlica očito je samo to, proklamirana. Antiimigrantska stranka Pegida također dobiva u posljednje vrijeme na snazi iako ni otprilike onoliko kao u susjednoj Francuskoj, no potezi kancelarke Angele Merkel, koja, prema mišljenju mnogih, gubi kontrolu nad situacijom, mogli bi pogurnuti više birača prema takvim strankama.

I u Londonu je zabilježeno trostruko više napada na muslimane u samo mjesec dana od terorističkih napada u Parizu; jednako je s Parizom, u kojem je broj islamofobnih incidenta skočio s 24 dan prije napada na 76 nakon njega. Prema svemu sudeći, izolirani događaji, odnosno vukovi samotnjaci koji izvode napade u ime ISIL-a, ali očito nisu dio njegove mreže, a ni šireg plana, samo dolijevaju ulje na vatru i podižu razinu straha prema općoj panici. Muškarac koji je nekoliko ljudi isjekao mačetom u londonskoj podzemnoj vičući ‘Ovo je za Siriju!’ prije će biti osamljeni ljudak nego terorist u službi ISIL-a. Isto vrijedi za napad na vojniku u BiH koji se dogodio ubrzo nakon Pariza. Iako je riječ o potezima radikaliziranih pojedinaca, oni su ponajprije proizvod samostalnog djelovanja, a ne ozbiljne terorističke koordinacije. U razmaku od samo nekoliko dana dva su zrakoplova na međunarodnim linijama u Europi bila mjesto incidenta koji su se u prvi mah povezivali s islamskim radikalizmom, ali utemeljenost je toga upitna.

U zrakoplovu na liniji Frankfurt – Beograd Jordanac s američkom putovnicom prijetio je otvaranjem vrata zrakoplova, ali svladan je. Mnogima je prva pretpostavka bila islamski radikalizam, međutim takvo ponašanje putnika daleko je od prvoga takvog slučaja u povijesti letenja. Dan poslije zrakoplov na letu između Berlina i egipatskoga grada Hurgade prisilno je sletio zbog prijetnje bombom, no ništa sumnjivo nije nađeno nakon pretresa. Dojave o bombama, valja primijetiti, vjerovatno su najmanje povezane s ISIL-om jer on svoje bombe ne najavljuje.

Opravdana ili ne, panika i s njom usko povezano nepovjerenje prema nekim skupinama građana nezaobilazna su i izravna posljedica događaja kao što je napad u Parizu, no istodobno su ograničenog trajanja ako se ne podgrijavaju novim napadima i incidentima ili ako se ne sponzoriraju s državne razine (stalnim ‘igranjem’ na prošle događaje, inzistiranjem na pojačanoj sigurnosti itd.). Korist od produljenog stanja straha i osjećaja nesigurnosti najviše, jasno, imaju oni koji i prouzrokuju takvo stanje, u ovom slučaju islamski radikali, ali i neki domaći elementi. Primjer francuskih izbora jasno pokazuje koji, a među ‘dobitnike’ se mogu svrstati i svi pobornici pojačane sigurnosti, agresivne vanjske politike, izolacionisti i slični elementi prisutni u svakom društvu.

Iz perspektive ekonomije, samo njezin manji dio izvlači korist od panike i straha, ponajprije industrije iz područja sigurnosti i obrane, ali ekonomija u cjelini teško može profitirati od toga. Nevoljnost ljudi da se okupljaju u većem broju na javnim mjestima uvijek je udar na potrošnju, pa tako i na pogonsko gorivo suvremene ekonomije. Sklonost državnih politika pak prema zatvaranju jednako je štetna za protok robe, usluga i ljudi, što na kraju nerijetko završava nedjelotvornošću nacionalne ekonomije i njezinim ne baš najboljim funkcioniranjem.