Pet najboljih knjiga o trčanju

Poznati japanski književnik u toj autobiografskoj knjizi pripovijeda o svom putu od rekreativca do maratonca te opisuje na koji mu je način trčanje utjecalo na život, pa tako i pisanje.

U jednoj od najboljih knjiga o trčanju novinar i trkač McDougall donosi inspirativnu priču o ‘trkačkom’ plemenu meksičkih Tarahumara indijanaca kroz koju provlači iskustva svjetskih maratonaca, ali i znanstvena istraživanja.

Liječnik i strastveni maratonac Tim Noakes donosi originalan i detaljan uvid u fiziologiju trčanja i treninga općenito. Knjiga je namijenjena profesionalnim trenerima i trkačima, ali i potpunim amaterima.

Dugoprugaš Galloway uči kako poboljšati treninge i ubrzati trčanje skrećući pozornost na moguće ozljede. Također, daje i mjesečne programe trčanja te nadahnje, neovisno o dobi i spolu, na zdrav život.

Dr. Belan u svojoj knjizi ‘Jogging’ obraduje sve aspekte toga svojevrsnog društvenog fenomena, daje osvrte na najpoznatije utrke, piše o utjecaju trčanja na fizičku i psihičku kondiciju, a i pruža niz praktičnih savjeta.

Za upuštanje u tu avanturu ne treba vam ništa više od para tenisica. Čak ni vrijeme ili mjesto nisu presudni faktori jer trčati se može bilo gdje i u bilo kojem vremenu koje rekreativcu odgovara. Nadalje, teško da ćete ostati bez inspiracije, jer se o trčanju piše i priča na sve strane. Mediji prate priče o trkačkim navikama uspješnih ljudi od Davida Cameron do Richarda Bransona ili Gordona Ramseyja i donose izvještaje s humanitarnih i gradskih utrka, a društvene mreže gore od trkačkih uspjeha vaših virtualnih prijatelja.

S obzirom na to da brendovi, posebno sportski, idu kud i mali Mujo, njihove kampanje služe kako bi motivirali potrošače da se uhvate ukoštač s trčanjem i, prema mogućnosti, kod njih kupe prave tenisice ili trkačke trenirke. Kako navodi Daily News, stvarni i virtualni svijet postaju sve više ‘runner friendly’. Primjerice, u Istanbulu gradsko su vlasti duž obale (cesta ‘sahil yolusu’) proširili nogostupe i stavili oznake za kilometre. U Tokiju su na nekim trkačkim rutama (kao što je to, primjerice, zagrebački nasip) postavili tuševe i ormariće u kojima trkač može do kraja treninga pohraniti svoje dragocjenosti. Digitalni svijet trkačku maniju podupire specijaliziranim portalima, forumima, virtualnim programima itd., a dvoznamenkastim stopama raste broj lansiranih GPS trkačkih gadgeta uz pomoć kojih trkač može pratiti rutu, brzinu, otkucaje srca, broj koraka i ostala čudesa.

I na kraju, posljednji, a ništa manje važan čimbenik koji je zaslužan za popularnost trčanja činjenica je da forma nije važna. Naravno, talent, spol, dob i ranije iskustvo utječu na brzinu svladavanja određene kilometraže, ali nisu presudan faktor. Svatko prema svojim mogućnostima sebi zadaje ciljeve i usitnji njihovim ostvarenjem potpuno je isti bez obzira na to je li riječ o pet ili 42 kilometra. U tome i jest najveća ljepota te toliko popularne rekreacije. Ni u jednom drugom sportu uspjeh nije toliko individualan. Točnije, od toga koliko je brzo netko istražio utrku ili zadanu dionicu važnije je da je uopće završio.

U tom smislu, trkačka medalja ima jednaku vrijednost onome tko je došao prvi ili onome tko je došao zadnji, ako je zadnjem cilj bio da se uopće usudi upustiti u tu avanturu. Ili, rječnikom s početka priče, svi su oni cezari. Baš kao što su tom rimskom caru suvremenici tvrdili da je nemoguće prijeći Rubikon tako vjerojatno i u svakom trkaču čući nevjeri Toma koji ga uvjerava da je ‘xy’ dionica za njega nemoguća. Ili, kako je u svojoj knjizi ‘O čemu govorim kad govorim o trčanju’ zapisao Haruki Murakami, ‘većina trkača voli trčati ne zato da bi živjeli dulje nego da bi živjeli život u punini… Izvlačenje maksimuma iz vlastitih ograničenja suština je trčanja, a ujedno i metafora za život’.