Praznina osobnih iskustava pojačana je pozornošću koju pod svaku cijenu žele privući. Kad bi bila riječ o nečemu što se dijeli između prijatelja, znana i bližaka osoba, bila bi to najnormalnija stvar na svijetu, bio bi to jednostavno život.
Problem nastaje kad savsiv intimne stvari ljudi imaju potrebu podijeliti s cijelim svijetom, čime one dobivaju savsiv novu patinu prizemnosti i počinju djelovati kao nekakva čudna samopromocija, očajnička manifestacija potrebe za pažnjom i davanjem neke veće važnosti svom iskustvu ili emocijama.
Savsiv je sigurno da takav sadržaj ima svoju publiku, međutim, to je jedva opravdanje. Vjerojatno ne postoji glupost koja ne bi mogla naći svoju publiku jer malo što na ovom svijetu ne može naći svoju publiku, a osim toga sadržaj ne dobiva čarobno na važnosti zato što ga netko konzumira.
S druge strane, može je zadržati upravo kada ga konzumiraju samo oni koji se uistinu tiče. Kad je riječ o ostalim kategorijama, njihovu realnu nevrijednost u okviru javnog ne treba posebno objašnjavati, neki se životi doimaju kao izmišljeni za reklamu, a o vrijednosti mora opservacija, razmišljanja i kritika ljudi bez ikakve opipljive podloge i kredibilnosti u životu ne treba trošiti riječi.
